Od malih nogu smo naučili biti pogrešni i kako starimo uviđamo da to nije u redu te se polako vraćamo na stare postavke no navika je gadna stvar...
Koliko puta se dogodi da vam dijete digne tlak svojim ponašanjem
i zbog toga je vaša reakcija onakva kakva ne bi bila da se
ponašalo kako treba? Kada su djeca mlađa, to se dešava češće a
kako odrastaju sve rjeđe i rjeđe. Što mislite zbog čega? Zato što
su razumniji, pametniji, odrasliji ili pak zato što smo ih
izdresirali da budu baš onakvi kakvi želimo da budu?
Djeca uči živjeti, vrlo su iskrena u svojem ponašanju i najčešće
kopiraju i uče od odraslih što i kako treba. Tu i tamo imaju neku
svoju ideju koju žele realizirati no mi odrasli to shvatimo kao
tjeranje vode na svoj mlin i nastojimo ih uvjeriti da to nije
tako i da to nije dobro i da je bolje ovako kako mi radimo.
Životne okolnosti nam pokazuju kako djeca mlađe dobi imaju neke
sposobnosti koje odrasli nemaju. Djeca više slušaju sebe i
djeluju točno onako kako se osjećaju. Zato se i dogodi da se
dijete baci na pod pred svima i baš ga briga za to što će drugi
reći. Važnije je ono kako se trenutno osjeća, a osjeća se
frustrirano jer nešto nije dobilo. Ili pak je tužno iznutra i
zato plače glasno da svima da do znanja kako je tuga velika.
Djeca nemaju ego i ne zamjeraju te zbog toga lakše opraštaju.
Zato se i dogodi da se posvađaju i već za nekoliko minuta oproste
i nastave kao da se ništa nije dogodilo. Nisu zlopamtila i ne
zamaraju se time.
S lakoćom prepoznaju emocije drugih i puni su samilosti i
razumijevanja za druge. Dijete će poput detektora vrlo brzo
prepoznati kada je netko tužan ili zabrinut i prići da utješi ili
pomogne na svoj način.
Često imam na individualnim savjetovanjima situacije u kojima se
roditelj žali da baš takvo empatično dijete ‘dosađuje’ roditelju
s ‘mama, mama’ onda kad je mami najteže ili ima
probleme. Što mislite zašto? Da vam zapapri život ili zato
što prepoznaje da imate probleme i tada vam želi dati pažnju i
ljubav na svoj način?
Ako zamijenite riječ ‘mama’ s ‘volim te’ u tom trenutku, shvatit
ćete da vam dijete želi reći da će sve biti u redu jer je ono tu
za vas i voli vas.
Samo što roditelj u takvim situacijama od siline svojih burnih
emocija ne prepoznaje ljubav djeteta kojim maleno čudo želi vama
ublažiti situaciju. Ono ne razumije što se dešava ali emocionalno
osjeća da s vama nešto nije u redu.
Najgore što roditelj u tom trenutku može učiniti je da kaže ili
točnije laže da je sve u redu ili da će sve biti u redu. Tako
dijete učimo dvostrukom životu, što nam s vremenom i uspije. Kako
dijete odrasta nauči od roditelja da je jedno kako se osjećaš
iznutra, a drugo ono kako se ponaša izvana.
Sjetite se s početka članka, kada se dijete osjeća loše ono
vrišti i plače ili se baca na pod, sve dok ga mi ne uvjerimo i
naučimo da to tako ne smije i da emocije treba sakriti da nitko
ne zna kako se osjećaš iznutra. I tako nastaje dvostruki život
svakog čovjeka.
Umjesto da radimo na autentičnosti i iskrenosti, mi odrasli učimo
djecu da iznutra osjećaju jedno a izvana se ponašaju sasvim na
drugi način, društveno prihvatljiv način. Samo empate ili ljudi
koji čitaju emocije ili djeca mlađe dobi su zbunjena ovime jer im
nije jasno zašto živimo lažljiv život – izvana glumimo jedno a u
stvari se osjećamo drugačije.
I tako dijete koje je rođeno da bude autentično i vjerodostojno,
da ono što osjeća iznutra daje na van, mi odrasli s vremenom
‘pokvarimo’ i uvjerimo da je bolje i prihvatljivije biti lažljiv
i imati dvostruki život – iznutra jedno, izvana sasvim drugo.
Što kada bismo mi od djece naučili biti vjerodostojni i
autentični, onakvi kakvi smo iznutra da budemo i
izvana? Kako je vama u društvu ljudi koji nisu autentični? I
sami katkada osjećate da to nije to u vlastitom ponašanju, zar
ne?
No, od malih nogu smo naučili biti pogrešni i kako starimo
uviđamo da to nije u redu te se polako vraćamo na stare postavke
no navika je gadna stvar i teško ju je mijenjati te nam ide teže
i vrlo sporo, no nezadovoljstvo je prisutno.
Zato, kada dobijete dijete, dozvolite mu da što duže ostane svoje
i autentično, da bude ono što jest. Ne učite ga kako da skriva
svoje emocije već vi učite od djeteta kako da iskreno pokazujete
svoje emocije. Radije djetetu iskreno kažite kako se osjećate i
što vas muči nego da ga lažete time da je ‘sve u redu’.
Ako ste već s odraslima u strahu što će misliti, sa svojim
djetetom to ne morate biti jer ono osjeća i zna kako vam je. Ne
morate se bojati da će vas iskoristiti jer neće. Vježbajte
biti svoji s djetetom i ljudima koje volite i dvostruki život
ostavite samo za rijetke, kojima ne vjerujete.
Umjesto da zavaravamo i sebe i druge da je onako kako nije, jer
uvijek postoje oni oko nas koji odlično čitaju emocije i
prepoznat će našu glumu. Na kraju krajeva, mi sami smo
nezadovoljni sobom kada glumatamo.
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!
Anita Vadas
tel. 098/564-290
mail: info@anitavadas.com
www.anitavadas.com
Edukacija j.d.o.o.