Mnogi pretpostavljaju da zijevamo kako bismo udahnuti više kisika, a isto su do prije 30-ak godina mislili i znanstvenici, no ta je teorija opovrgnuta.
Definicija zijevanja opisuje kao ‘aktivnost u
kojoj nenamjerno širom otvaramo usta i
maksimalno širimo čeljust, nakon čega
slijedi duboki udah pa polagani izdisaj’,
a znanstvenici i liječnici se slažu da ta ‘jednostavna’
i nenamjerna radnja ni danas još nije potpuno shvaćena
i objašnjena…
– Možda najzagonetnija stvar vezana za zijevanje je
to što je ‘zarazno’ i što zijevamo kad vidimo
druge da zijevaju – kaže Dr Reyan Saghir.
Možemo pretpostaviti da zijevamo kako bismo udahnuti više kisika,
a isto su do prije 30-ak godina mislili i znanstvenici,
no nizom eksperimenata objavljenih 1987. ta je teorija
opovrgnuta jer nije pronađena nikakva povezanost između
nedostatka kisika i nagona za zijevanjem.
– Jedna od najpopularnijih aktualnih teorija o zijevanju kaže da
zijevamo zbog uzbuđenja; kad smo umorni, posebno kada
gledamo nezanimljive ili ponavljajuće sadržaje poput
dosadnih predavanja, mozak aktivira zijevanje kao sredstvo
razbuđivanja – kaže dr. Saghir, a to su potvrdile i studije koje
su pokazale da nakon zijevanja rastu otkucaju srca i svoj
vrhunac dosežu 10 do 15 sekundi kasnije, što je slično reakciji
od pojačanog unosa kofeina.
Zijevanje je, čini se, povezano i s hlađenjem mozga.
– Kada se mišići lica opuste, ne možemo preko vena na licu gubiti
toplinu; tada u rashlađivanju mozga pomaže hladan zrak koji
kroz usta ulazi kad zijevnemo – kaže dr. Saghir. Prema
istraživačima tako ljudi zijevaju kad im je vruće, ali je oko
njih još uvijek dovoljno hladno da snažan udah snizi
tjelesnu temperaturu (npr. kad iz vrućeg okruženja pređemo u
hladnije).
Zašto zijevamo kad vidimo druge?
Prema istraživačima, najvjerojatniji je razlog empatija.
“Ljudima se s godinama poboljšavaju psihosocijalni i
neurološki razvoj, pa zijevanje drugih počinju doživljavati kao
znak da bi i sami trebali zijevati”, objasnio
je dr. Saghir za Real Simple.
Taj je fenomen poznat kao echolalia ili eko-fenomen;
imitacija koja se događa bez svjesne kontrole, a osim kod
ljudi uočena je i kod čimpanza i kod pasa… To je,
čini se, sasvim prirodno; jer su naši, kao i mozgovi tih
životinja, programirani tako da kopiraju stvari iz
okruženja.
– Studije su pokazale da zijevanje u desnom stražnjem režnju
mozga pokreće zrcalne neurone koji čine da nam je fizički
nemogućim odoljeti refleksu zijevanja – dodaje dr. Saghir, a
takve su reakcije ograničene na potpuno
razvijene i zdrave mozgove.
“Kod pojedinaca koji nemaju pravilan mentalni razvoj, zarazni
učinak zijevanja nije vidljiv”, kaže dr. Saghir, pa su studije
sa djecom koja su još u razvoju pokazale da
zijevaju samo kad su umori, a ne i kao odgovor na zijevanje
drugih. Slično je i kod odraslih s poremećajima poput autizma ili
shizofrenije, kod kojih je društveni razvoj drugačiji.”
– Isto tako, skloniji smo kopirati zijevanje nekoga do koga vam
je stalo, kad zijeva osoba s kojom smo u bližoj vezi ili odnosu .
rekao je dr. Saghir. “Na primjer, kad član obitelji
zijeva, veća je vjerojatnost da ćete i vi zijevati nego kad
zijeva neki neznanac; zbog empatijske veze koju
nam mozak stvara da suosjećamo s osobom koja zijeva pa
nesvjesno želimo kopirati njezine postupke”.