Sinoć su se čistile čizmice i čarape, a danas su se u njima mogli pronaći slatkiši i darovi...
Sveti Nikola rođen je u gradu Patari u Maloj Aziji, u pokrajini
Liciji u 3. stoljeću. Imao je bogate roditelje koji dugo nisu
mogli imati djecu, pa su od Boga izmolili malog Nikolu koji je
ime dobio po stricu biskupu u Miri. Nažalost, roditelji su brzo
umrli i Nikola je ostao sam. Iako je naslijedio njihovo
bogatstvo, ostao je skroman, piše Britannica.
U svom životu uvijek se borio protiv nepravde i za ljubav prema
bližnjem u kojem je prepoznavao Boga. Iscrpljen pokorom i
poslovima, umro je 6. prosinca 327. godine te je pokopan u Miri
gdje se i danas nalazi sarkofag u kojem je nekoć bilo položeno
njegovo tijelo. Zbog turskih osvajanja tijelo mu je preneseno u
talijanski grad Bari gdje se i danas nalaze njegove relikvije.
Spomendan mu je 6. prosinca, a posebno mu se raduju djeca čiji je
zaštitnik jer ujutro, na današnji dan, on donosi slatkiše i
darove i ostavlja ih u čizmicama koje smo očistili i ostavili na
prozoru. Djeca koja su cijelu godinu bila dobra, dobit će samo
darove, dok će kod onih koji možda nisu slušali mamu i tatu,
zastati i Krampus, koji prati Svetog Nikolu i djeci ostavlja
šibe.
Osim djece, Nikola je zaštitnik pomoraca, djevojaka, siromaha,
studenata, farmaceuta, pekara, ribara, zatvorenika, trgovaca,
putnika, otoka Sicilije, pariškog sveučilišta i mnogih gradova
širom svijeta.
Kako je nastao običaj darivanja na ovaj dan i zašto se pokloni
ostavljaju baš u čizmicama i čarapama?
U blizini roditeljske kuće sv. Nikole živio je bogat čovjek koji
je izgubio carsku službu i sav imetak. Imao je tri kćeri, ali ih
nije mogao udati, pa je odlučio trgovati njihovom ljepotom i
mladošću tako da nešto zaradi. One su molile za spas svoje časti
i poštenja.
Sveti Nikola je nekako doznao za tu odluku nesavjesnog oca, pa je
uzeo vrećicu i napunio je dukatima, umotao u platno i potajno
ubacio dukate kroz prozor. Kad je otac shvatio da ima dovoljno
novaca da uda jednu kćer, to je i napravio, ali se onda isti
slučaj dogodio i drugi, pa i treći put.
Kad je ubacivao novac kroz dimnjak za najmlađu kćer, susjed ga je
sustigao i prepoznao. Nikola ga je zaklinjao da šuti o tom
događaju, ali je otac razglasio u čitavom mjestu tu priču. Tako
je Nikola postao prijatelj siromašnih.
Sveti Nikola odlučio je zlatnike spustiti kroz dimnjak, a budući
da su se na ognjištu sušile čarape, upali su ravno u njih. Nakon
toga tradicija se raširila po cijeloj Europi i Sjevernoj Americi,
ali s različitim tumačenjima i nazivima. U Engleskoj je Saint
Nicholas, u Njemačkoj Sinterklaas, u Poljskoj Mikula.
Sv. Nikola živio je u davna vremena u šumi, pored jednog sela
gdje su živjela i bogata i siromašna djeca. Bogata su bila jer su
imala roditelje koji ih vole, dovoljno hrane i prijatelje. Ali
nisu imala igračaka, a ni obuće. Samo jedan par čizmica. Ipak su
djeca vrijedno svaki dan čistila i pazila svoje čizmice, a na
Nikolin imendan bi ih posebno lijepo ulaštila i stavila u prozor.
Nikola bi navečer prolazio i u svaki prozor u kome je bila lijepa
čizmica stavio bi jednostavnu drvenu igračku koju je sam
napravio.
Ali, godine su prolazile i Nikola je bivao sve stariji. Više na
svoj imendan nije mogao ići u selo i donositi igračke, a mame
nisu htjele da im djeca budu tužna ako ujutro nađu praznu
čizmicu. I zato je svaka mama u tom malom selu stavila u čizmicu
ono što je našla u kući. Kako su bili siromašni, to su bile
jabuke, orasi, bomboni zamotani u šarene papiriće. A djeca su se
probudila i bila sretna jer su već imala dovoljno igračaka i
slatko ih je razveselilo.