Kakva su to točno današnja djeca? Što se to predbacuje današnjoj generaciji?
Kada biste čitali komentare na mojoj stranici Trenutak za
roditeljski kutak na fejsu, primijetili biste najčešći komentar
“Ova današnja djeca su ovakva i onakva…”. Ako pažljivo slušate
nekog roditelja da priča o djeci, čut ćete istu ili sličnu
rečenicu kako je današnja generacija takva.
Kakva su to točno današnja djeca? Što se to predbacuje današnjoj
generaciji? Otkada je svijeta postoji generacijska razlika između
mlađih i starijih. Ona je u posljednje vrijeme vidljivija. Razlog
zbog kojeg je tome tako je sve brži način života. Kažu da se i
vibracija Zemlje ubrzava, učenje je brže, pojavom interneta sve
se ubrzalo i svijet je postao veliko globalno selo. Da bi
informacija došla do svojeg cilja potrebno je puno kraće vrijeme
nego nekada kada su to radili poštari ili čak dalje u povijesti
glasnici na konjima. Baš zbog tog bržeg putovanja informacije,
sve je dostupno svima i sve se brzo sazna i nauči. Brža je i
proizvodnja. Brže se putuje od mjesta do mjesta. Svijet je postao
poznato i nekako manje tajanstveno mjesto.
Generacije djece koje se rađaju u 21. stoljeću ne znaju za ono
ranije. Oni znaju za ovo sada i konzumiraju svijet i informacije
puno brže te je to njima normalno. Sve one generacije rođene u
20. stoljeću imaju iskustvo sporosti i tromosti, ali i iskustvo
ubrzanja života. Manje-više smo se prilagodili i prihvatili da je
tako. No, današnje generacije imaju to iskustvo manje i ne znaju
za sporo. Znaju za sad i odmah.Kada oni nešto žele treba biti što
prije. Ne znaju čekati.
Noviji izumi idu u tom smjeru. Tako samo rijetki odlaze u banke i
pošte i čekaju. Generacijski stariji. Ovi mlađi za to imaju
internet bankarstvo da ne čekaju jer ih to zamara i troši
vrijeme. Danas imate sve brži i brži Internet jer i to troši
vrijeme. Imate sve brže vlakove jer i tu se troši vrijeme. Imate
sve bolje mobitele koji u sebi imaju sve što ti treba i ne trebaš
više po nekoliko stvari odjednom.
Dakle, mi iz prijelaznog stoljeća smo došli u njihov svijet i mi
se prilagođavamo i nastojimo ubrzati. Mi smo zastarjeli modeli
kada bi se gledalo po tome tko je moderan a tko
nije. Današnje generacije sve to uspješno prate. Ono što
nemaju je kultura čekanja i trošenja vremena jer su ubrzana
generacija i ne vide smisao u tome da gube vrijeme. Radije
pronalaze načine i stvaraju izume da ubrzaju čekanja i gubljenje
vremena nego da se prilagode čekanjima.
Ono što njima fali je to da im je teže raditi “sporije” poslove i
prilagoditi se “sporijim” sustavima, državničkim aparatima koji
su tromi čak i za stariju generaciju. I tu nastaje problem.
Živimo u ubrzanom vremenu a našu djecu treba učiti usporeni
sustav. Kako oni nemaju vremena za čekanje, tako u tom
nesrazmjeru nastaje problem. Oni bi sva ta znanja sveli u svega
nekoliko godina no, naš sustav ih uči da sve to treba čekati i
polako učiti ili rješavati papirologiju. To je njima nezamislivo.
Kada sebi i djeci osvijestite današnju situaciju, tada im se
prezentira što možemo jedni od drugih naučiti. Mi stariji učimo
od mlađih živjeti brže, no mlađi bi od nas trebali učiti živjeti
sporije, usporiti i uživati a ne juriti i stresirati se. Tako
oboje profitiramo. U suprotnom oboje gubimo. Kako je ovaj
prijelazni period sa stoljeća na stoljeće prilika za sve veće
promjene, djeca od nas starijih mogu saznati i naučiti kako se
usporiti. To će im koristiti u balansu. Ništa što je previše ili
premalo nikome ne koristi. Balans je odličan za svakog. Tako mi
stariji učimo od djece ubrzanje, a djeca od nas
usporavanje.
Zakine li netko u cijeloj priči to međusobno učenje, zakida onog
drugog za dodatno iskustvo. Ono čega u svakom trenutku trebamo
biti svjesni je da nama nije lako s njima, a njima nije lako s
nama.
Očekivati od mlađih da znaju nešto što mi stariji znamo je
suludo. Oni nemaju to iskustvo i znat će jedino ako ih mi tome
podučimo. Vrijedi i obrnuto. Očekivati od starijih da budu brzi
kao mlađi je suludo jer oni to tek uče i vježbaju.
Jedino što nam preostaje je međusobno učenje i podučavanje uz
puno strpljenja i ponavljanja sve dok ne shvatimo. Nije mlađima
teško naučiti ništa što je iz njihovog ubrzanog svijeta. Ono što
je njima teško naučiti i prihvatiti su trome i spore aktivnosti
iz našeg svijeta. S druge strane, ako mladi nemaju strpljenja za
podučavanje starijih na njihov način, neće biti razumijevanja.
Stoga, rečenica s početka naše priče “Ova današnja mladež…” ima
nastavak “radi samo onako kako najbolje zna”. Nisu oni krivi što
nemaju iskustva koja mi imamo. Oni samo trebaju naučiti od nas
ono što mi znamo. No, mi smo ti koji ih strpljivo tome trebamo
podučiti, s puno razumijevanja. I obrnuto. Međusobnim
optuživanjem nećemo daleko stići. Zasučimo rukave i odradimo što
moramo. Učimo od njih ono što ne znamo i podučavamo ih onome što
oni ne znaju.
Razumijete li misiju svakog od nas?
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!
Vaša Anita V.