U prvome dijelu došašća vjernici se pripravljaju za slavni Kristov dolazak, kada će ujedno biti i sudnji dan...
Sutra je prva nedjelja došašća ili adventa, što je u
crkvenoj godini vrijeme priprave za Božić, odnosno Kristovo
rođenje, a prva nedjelja došašća ujedno je i početak crkvene
godine. U došašća prevladavaju iščekivanje, nada, budnost i
čežnja pa vjernici bdiju kako bi prepoznali Boga koji dolazi.
Starozavjetni proroci i Isusovo rođenje: U prvome dijelu
došašća vjernici se pripravljaju za slavni Kristov dolazak,
kada će ujedno biti i sudnji dan, dok se u drugom dijelu, od 17.
do 24. prosinca pripremaju za Kristov rođendan, za dan kada je
Sin Božji postao čovjekom. Došašće počinje četiri nedjelje prije
Božića, a završava 24. prosinca na Badnjak. U liturgiji
došašća prevladava ljubičasta boja. Slavljenje došašća počelo je
u 5. stoljeću, kada je biskup Perpetuo iz Toursa počeo pripravu
za Božić. U 6. stoljeću papa Grgur Veliki skratio je došašće na
četiri tjedna, što se zadržalo do danas i ukinuo
suzdržavanje od jedenja mesa i mliječnih proizvoda za vrijeme
došašća. U Starom zavjetu proroci su navješćivali Isusovo
rođenje, poput proroka Natana koji kralju Davidu naviješta da će
se Spasitelj roditi iz njegove loze: “Podići ću tvoga potomka
nakon tebe, koji će se roditi od tvoga tijela i utvrdit ću
njegovo kraljevstvo”. Prorok Izaija navijestio je Isusovo
rođenje: “Evo, začet će djevica i roditi sina i nadjenut će mu
ime Emanuel!”, a prorok Mihej da će se Isus roditi u Betlehemu.
Mise zornica i adventski vijenac: U vrijeme došašća se
služe rane jutarnje sv. mise – zornice, inače vrlo raširena
pobožnost u sjevernim hrvatskim krajevima. One simboliziraju
budnost kršćana u vrijeme priprave za Božić. Hrvatske adventske
pjesme imaju marijansko obilježje, a pjevaju se i na zornicama.
Neke od poznatijih su: “Padaj s neba”, “Zlatnih krila”, “O
Marijo, ti sjajna zornice”, “Poslan bi anđeo Gabrijel”, “Ptičice
lijepo pjevaju”, “Visom leteć ptice male”. Adventski
vijenac je simbol borbe čovjeka protiv životnoga mraka. Ta je
borba puna nade jer ukrašeni adventski vijenac označava pobjedu
Krista Gospodina: Isusov Križ i Uskrsnuće. Plete se od zimzelenih
grančica tako da nema početka ni kraja što označuje vječnost. Bor
i božikovina u vijencu simboliziraju besmrtnost, lovor označava
pobjedu nad grijehom i patnjom, a cedar snagu i izlječenje od
svih bolesti. Često je u vijencu i grančica ružmarina jer je
ona prema legendi čuvala Djevicu Mariju na njenom putu u Egipat.
Adventski vijenac čini dva temeljna simbola – krug i svijeće
odnosno svjetlo. U vijenac se umeću četiri svijeće koje označuju
četiri razdjelnice u ljudskoj povijesti: stvaranje,
utjelovljenje, otkupljenje i svršetak. Na sv. Barbaru, 4.
prosinca, u hrvatskim krajevima je običaj sijanja pšenice. U
nekim krajevima pšenica se sije na sv. Luciju. Običaj seže do
starodrevnih kultova prizivanja dobre ljetine. Susjedi se
posjećuju i procjenjuju čija je pšenica gušća, viša, bujnija i
zelenija. Kada pšenica naraste, oko nje se veže vrpca od hrvatske
trobojnice.
U Slavoniji su na sv. Barbaru počinjali božićni ophodi.
Susjedi dolaze jedni drugima i govore: “Hvaljen Isus! Čestitam
vam sv. Barbaru! Rodilo vam se, telilo se, ždrebilo se, prasilo
se, janjilo se, macilo se i leglo se! Živi i zdravi bili!”
Ukućani odgovaraju: “Živ i zdrav i ti bio!”. Tada domaćin donese
domaću slavonsku kobasicu, da se počaste.
Blagdan Bezgrešnog Začeća Blažene Djevice Marije slavi se 8.
prosinca. Utemeljio ga je papa Siksto IV. 1476. g. Dogmu je
svečano proglasio papa Pio IX. 8. prosinca 1854. Arkanđeo
Gabrijel nazvao je Mariju kao “punu milosti”, a crkveni oci
nazivali su Mariju – Blaženom Djevicom. Prema katoličkoj
teologiji, Marija je morala biti posve bez grijeha, da bi mogla
začeti Isusa.
Sveti Nikola: U vrijeme došašća, slavi se i dan sv.
Nikole (6. prosinca), negdje zvan i “Nikolinje”. Tada se
darivaju djeca po uzoru na sv. Nikolu biskupa, koji je prema
legendi noću potajno kroz prozor donosio darove siromašnim
ljudima. Sv. Nikolu prate anđeli i Krampus ovisno o
tome radi li se o dobroj ili zločestoj djeci, koja od
Krampusa dobivaju šibu, koja je obično zlatne boje. Djeca čiste
svoje čizmice i stavljaju ih na prozore prije spavanja, noć prije
dana sv. Nikole. Ujutro, kad se probude, dočekaju ih čizmice pune
poklona. U nekim krajevima središnje Hrvatske, ukućani se sakriju
ispod prozora i zveckaju lancima, plašeći djecu, da prolazi
Krampus i tako ih potiču, da budu poslušna i dobra.
Na sv. Luciju, 13. prosinca, su brojni običaji širom Hrvatske.
Primjerice i onaj kad djevojke upisuju imena 11 momaka na
papiriće, a jedan ostave praznim. Svaki dan vade jedan papirić i
spale ga. Vjeruju, da je ime koje posljednje ostane – ime momka
za kojeg će se udati. A ako je posljednji papirić prazan,
sljedeće godine neće se udati. Na Svetu
Luciju sijala se i božićna pšenica kao simbol plodnosti,
novog života i njegove obnove. Ukrašavala se hrvatskom
trobojnicom.
Na isti se dan darivaju djeca po Slavoniji i Dalmaciji. Dječaci
obilaze kuće s dobrim željama kod Hrvata u Mađarskoj, a čestitari
bačkih Bunjevaca zažele, da kvočka čvrsto sjedi na jajima. Hrvati
u okolici Sarajeva obilazili su kuće tražeći tko će im što dati.
Obično su im darivali jaja, ponešto novaca i sl. Budući, da je
sv. Lucija zaštitnica očiju postoje i običaji vezani za to. Taj
dan štede se oči pa se ne rade ručni radovi u okolici Zagreba,
kod Hrvata u Bosni i bačkih Bunjevaca.
Djetinjce, materice i očiči običaji su vezani za tri tjedna prije
Božića. U južnoj Dalmaciji i istočnoj Hercegovini, na djetinjce
stariji ljudi traže da im djeca darivaju voće kao otkupninu.
Na materice traži se otkupnina od žena, a na očiće otkupnina od
muškaraca. Običaji postoje u Zagori, Sinjskoj krajini, kod
Bunjevaca u Bačkoj i Hrvata u BiH. Otkupninu većinom čine
slatkiši, orasi, lješnjaci i drugo uglavnom suho voće.
Dan sv. Tome Apostola, 21. prosinca, ponegdje se zove i
Tucin dan ili Tučin dan. Tada se rade velike pripreme za Božić.
Pripremaju se božićne pečenke i peku božićna peciva. U Bosni
peciva imaju posebne nazive: kruvokriž, sv. Toma mlivosija i sl.
Radi se okrugli kruh na koji se urezuju križevi, razne šare i
modelirani likovi. Na Jadranu, osim okruglih kruhova, mijese se i
kruhovi različitih oblika. Često se u panonskim krajevima naprave
dva kruha: jedan za Badnjak, a drugi za Božić.
Ime Badnjaka povezano je s riječju “bdjeti”, jer se na
taj dan bdjelo čekajući Isusovo rođenje. Zbog običaja bilo je
nužno osvijetliti prostorije svijećama, koje su ujedno postale i
simboli novog života i nade. Izrađivale su se posebne svijeće,
tzv. voštanice, a često su se povezivale tri svijeće hrvatskom
trobojnicom. Običaj je i sjećanje na preminule ukućane te molitva
za njih.
Na Badnjak su ukućani rano ustajali, a žene su napravile božićni
objed, pospremile dom i spravile nemrsnu hranu za večeru, jer se
na Badnjak posti. Muškarci su pak hranili stoku, koja je trebala
biti spokojna zbog božićnih svetkovina, a također su pripremali
drva za ogrjev i nabavljali hranu koju bi domaćice potom
pripravljale.
Obično su se blagovala jela od ribe, grah i med npr. med s
češnjakom, riba na razne načine, brodet s palentom, a od kolača
fritule, fanjci, gibanice i badnjača. Prije Badnje večere upalila
se svijeća i izmolila molitva. Jela su bila bez mesa, masti te
posna.