Živimo u dobu u kojem način života diktira brz tempo življenja
Reklamira se brzina, bez čekanja, multitasking, brze ceste, brzi
internet, sve na klik-dva i hitnoća u svakodnevnom
funkcioniranju.
Kad se rodiš u takvom svijetu, to ti postane normalan način
življenja i počinju te živcirati svi koji su sporiji od onog na
što si naviknuo a sve što je sporije izaziva ti ljutnju.
U takvom tempu življenja ne pada ti na pamet da si ti taj koji je
u stresu jer te ubrzani tempo tjera na to da budeš sve brži. Iz
tog razloga većina ne poduzima ništa po tom pitanju sve dok vas
nešto ne uspori. Kod djece je zabilježeno stanje stresa već u
osnovnoj školi a probleme koje izaziva stres primjećujemo kod
pojedinaca od 5. razreda nadalje.
Kako djeca ne znaju za bolje, a sporije im nije opcija jer im je
dosadno (tako kažu) onda u društvu pratimo trend ubrzanja jer ga
i sami podržavamo svojim stilom života.
Primjeri!
Sve mlađa djeca su polaznici nekoliko sportova, edukacija,
stranih jezika i to već od 3. godine života.
U školi mi se učenici žale da ne stignu pisati zadaću pored
previše obaveza koje imaju tijekom dana ili tjedna.
Nemir kod većine djece je prisutan kroz loš fokus, nemir u
tijelu, slabu pažnju, sve kraću koncentraciju.
Čekanje u redu ili čekanje na nekog da nešto obavi ili izgovori
nekoj djeci teško pada.
Dosada im je lošija opcija u danu.
Neprestano traže zabavu i da ih se zabavlja.
Što je rješenje?
Spas nije u tome da ih se zabavlja već suprotno – u tome da ih se
podučava strpljenju, dosadi, čekanju, da ih se privikne na mir.
Nemir već poznaju ali im je mir nepoznanica.
Često koristim metaforu za nemirnu djecu da imaju pred sobom
otvoreno nekoliko ekrana i žele u isto vrijeme biti na svima ali
kapacitet mozga im to ne dopušta te im tijelo alarmira kroz
nemir, tikove, nervozu, ljutnju, frustraciju…
Da bi to izbjegli, važno je kako podučavamo dijete od malih nogu.
Umjesto da ih neprestano zabavljamo trebamo im omogućavati
vježbanje strpljenja, dosadu ili sporije aktivnosti. Učiti ih da
uspore, da ne žure, da promisle i kažu, da nekada šute i ne
govore, da prihvate stanje tišine i mira kao pristupačno stanje a
ne kao nešto što izaziva nemir.
Dijete postaje ono što živi. Ako u svakodnevnim aktivnostima
vježba stanje nemira i žurbe, u tome će biti vješto. Ako pak u
svakodnevnim aktivnostima prakticira stanje mira, ako ga učimo da
sačeka, ako ga ne zabavljamo kada mu je dosadno i učimo ga da to
stanje dosade služi da promisli, razmisli, sačeka i mašta, onda
će mu sve to postati dio života. Ako ga usporavamo kada žuri,
podsjetimo da polako udahne i izdahne i tek onda djeluje, onda će
mu to postati dio života.
Ako dijete učimo da radi aktivnost po aktivnost ili kako im ja u
školi znam reći “jedno po jedno” onda mu nećemo od malih nogu
raspršivati pažnju već osnaživati fokus i pažnju.
Nije da se s time dijete rodi. Fokus i pažnja su vještine koje
polako stječe odrastanjem. Ono što svakodnevno omogućujemo
djetetu, takvo ono postaje.
Što ako je dijete već u godinama kada je hiperaktivno i
raspršene pažnje?
I opet radimo istu stvar kao i od malih nogu samo što će trebati
više vremena da odviknemo dijete od navika i rutina koje je
steklo. Potrebno je puno više vremena da steknemo nove navike
nakon loših. Zato, ako imate priliku počnite od malih nogu
ispravno pripremati dijete za život s više mira a s manje nemira.
Zdravije je za dijete.
Ako pak su već stvorene loše navike, krenite od sebe i svi
zajedno obiteljski njegujte mir i strpljenje jer je dobro za
svakog od vas a ne samo za dijete.
Nemojte mi reći da je to nemoguće jer sam ja jedna od
hiperaktivnih osoba od malih nogu i čitav život radim na svojem
fokusu, pažnji, koncentraciji i na tome da nemir pretvorim u
mir…za svoje dobro i zbog boljeg zdravlja. Vjerujte mi, moguće je
čak i kada ste s hiperaktivnim poremećajem.
Vrlo je važno i da pripazite da djetetu smanjite šećer ili ako je
odraslo da ne konzumira energetska pića i kofein. Ne mogu vam
opisati kako to djeluje na tijelo. Isprobajte sami. Oduzmite sebi
na nekoliko dana i onda se jedan dan predozirajte da shvatite
koliko je teško umiriti takvo tijelo. Gotovo nemoguća misija.
Stanje hiperaktivnosti nije nešto što se rješava preko noći već
to treba postati stil življenja čitave obitelji. Nemojte samo
dijete tjerati a vi i dalje raditi po svome. Budite uporni i
strpljivi i olakšate ćete sebi i djetetu kao i podići život na
višu razinu življenja.