Roditelji bi da je dijete onakvo kakvo oni žele. Odgajatelji bi da je po njihovim pravilima. Učitelji bi da je dijete onakvo kakvo oni žele.

Nismo ni svjesni koliki utjecaj na dijete vršimo od malih nogu da postane onakvo kakvo MI želimo, skrojeno po nama.

U početku, kada je još bebica 'plešemo' kako dijete želi. Kada plače, nosamo je. Nasmijavamo je i udovoljavamo. Taman kad dijete povjeruje da je sve po njegovom, onda mi 'okrenemo' ploču. 

Tantrumi su razdoblje kada dijete pokazuje revolt protiv toga da bude onako kako roditelji žele, no kada se roditelj zainati, teško da će biti po djetetovom. Do tada smo sve radili da djetetu ugodimo i onda odjednom pokazujemo da ne može više tako. Ta drastična faza ima taj revolt u obliku tantruma kada je prvo dječje suprotstavljanje ili svojevolja.

Roditelji bi da je dijete onakvo kakvo oni žele. Odgajatelji bi da je po njihovim pravilima. Učitelji bi da je dijete onakvo kakvo oni žele. Dijete ne želi mijenjati ni roditelje ni odgajatelje a ni učitelje. Ono ih voli i poštuje te se stoga i povinuje i postaje onakvo kakvo oni žele. Samo vrlo rijetke ne mogu slomiti i ostaju svoji dok se većina djece pretvara u ono što drugi od njih žele. Kasnije se tu ubace i bake, djede, vršnjaci, rođaci pa i utjecaj medija. 

S vremenom formiraju dijete po svome i većina njih ne poštuje osobnost djeteta, prirodu ili svrhu s kojom se dijete rodilo. Prihvatiti dijete onakvo kakvo ono jest je zadatak svih nas. 

Naravno da dijete treba naučiti kulturu ponašanja kao i odrednice života. Treba naučiti i znanja neophodna za funkcioniranje, no trebamo li se baš toliko miješati i utjecati na prirodu djeteta, to je pitanje.

Jeste li kada razmišljali iz cipela djeteta i kako je djetetu kada ga „slamamo“ i polako iz godine u godinu odgajamo i preoblikujemo u ono što želimo? Neki odrasli su uistinu drastični i kao da rade dresuru te ne popuštaju sve dok nije po njihovom. I tako dijete postaje ono što želimo.

Možda nam se na kraju to ni ne sviđa. I možda nam je žao te time tvrdimo d aje sličnije mami, tati, baki ili već nekome tko nam ide na živce. Nismo zadovoljni učinjenim i još uvijek nije onako kako smo htjeli.

Što se dešava kada vas kao odrasle netko nastoji mijenjati? Pristajete li na to ili se pobunite? Borite za ono što jeste. Ne date se. Ostajete čvrsto pri svojim stavovima - za koga ćete glasati, što mislite o politici, društvu ili o homoseksualnim skupinama.

Tvrdite da imate pravo na svoje mišljenje i svoj stav i u stanju ste se posvađati s dragim ljudima, zar ne? Kada ne bi bilo pristojno, bacili biste se na pod (baš kao i dijete u vrijeme tantruma) ili pak biste urlali i vikali (baš kao i dijete) a možda čak i bacali stvari ili pak udarali (baš kao i dijete kada se bori za svoje).

Samo kad je dijete u pitanju, vi ne popuštate i tvrdite da imate više iskustva i znanja, da VAS treba poslušati. 

Što ako je dijete u pravu? Što ako zna nešto što vi ne znate? Što ako se samo bori za svoje mišljenje, osobnost ili stav? Što ako je tu borbu naučilo od vas? Srčano je na vas? Misli svojom glavom, na vas. Što ako želi biti poput vas? No, vi ga 'slamate' i slomite na kraju i tada shvaća i nauči da je bolje prihvatiti mišljenja drugih i biti u miru nego u pravu. Tko je onda tu pametniji, mudriji, čak i ako nema iskustva?!

Pravo pitanje je što nas to sprečava da prihvatimo dijete onakvo kakvo jest? Jesu li to naši zacrtani planovi i stavovi, naš ego da budemo u pravu, naša ljubav da dokažemo 'brigu' ili pak naša samovolja i usko gledanje na život?

Što time želimo postići? Dokazati sebi da će biti onako kako mi želimo? Što time učimo dijete pošto ono uči primjerom od nas? Čemu točno želite podučiti dijete? Koja je vaša namjera? 

Razmislite malkice i o ovoj perspektivi jer ima mnogih odraslih koji ne razmišljaju dalje od onog da bude po njihovom ili nikako drugačije a onda im se to s vremenom obije o glavu. Zato vas želim potaknuti na korak dalje pa da promislite želite li doista postići taj rezultat ili imate nešto drugo na umu.

I ne zaboravite - jedina osoba koju istinski možete mijenjati ste VI sami, a iluzija je da ćemo druge uvjeriti da moraju biti onakvi kakvi mi želimo. Dokaz nam je dijete koje postaje naša slika i prilika, htjeli mi to ili ne, no kada sebi to osvijestimo - već je kasno. Čak i tada možemo početi mijenjati sebe, raditi na sebi i postati bolji mi umjesto da trošimo energiju na mijenjanje svih oko sebe. Samo promislite o ovome!

Želim vam puno sreće, a ako zapne - tu sam!

Anita Vadas
tel. 098/564-290
mail: [email protected]
www.anitavadas.com
Edukacija j.d.o.o.