Unutar svakog od nas postoji tišina koja je glasnija od tisuću glasova i koja nas na suptilnoj razini povezuje sa svime oko nas.

'Voda u posudi je bistra;
voda iz morskih dubina je tamna.
Mala istina ima riječi koje su jasne;
velika istina ima svoju šutnju.'

Rabindranath Tagore

Živimo užurbanim životima jureći za uspjehom, karijerom, ljubavlju, srećom, a zaboravljamo sebe, ljepotu života i uživanja u sadašnjem trenutku.

Svjetska zdravstvena organizacija navodi da je približno 75 posto bolesti psihosomatskog podrijetla, a ja bi se usudila reći da je taj postotak daleko veći.

Već od najranijih nogu smo nagurani u sisteme koji nas oblikuju za odličnu radnu snagu, često se ni ne zapitamo zašto nešto radimo, već slijepo slijedimo ono kako su nas učili odmalena.

Prenatrpani informacijama koje nam uopće ne služe za život, mislimo kako smo na odličnom putu ostvarenja životnih snova. Mučimo se postupcima iz prošlosti, događajima s kojima čak ni nismo imali veze, izmučeni od prošlosti stalno boravimo u budućnosti i govorimo si jednog dana ću uživati, jednog dana ću biti sretan, jednog dana ću voljeti, jednog dana... Ovo će možda biti bolno i ružno, ali taj dan nikad neće doći!

Na jednom predavanju u staračkom domu me upravo ova stvarnost zapljusnula totalno nespremnu. Naime, na predavanju je bilo dvadesetak ljudi i zamolila sam ih da dignu ruke u zrak oni koji piju manje od 10 lijekova.

Što mislite koliko je ljudi diglo ruke u zrak? Ni jedan, da, stvarno ni jedan. Od tih četerdeset očiju koliko je gledalo u mene ni u jednom nisam vidjela životnu radost, svi su bili izmučeni i čekali samo da ih netko spasi, svatko od njih je imao svoju priču.

Priču patnika, priču žrtve. Gledala sam i slamalo mi se srce zbog svakog od njih. Toliko boli i toliko muke. Pitala sam se zar je stvarno život tako okrutan?  Školuješ se, radiš, živiš i na kraju završiš ovako?!

Svaka naša misao, svaka naša emocija oblikuje naš život i ima utjecaja na naše tijelo i sve oko nas. Psihosomatske bolesti su bolesti koje nastaju upravo zbog naših emocionalnih reakcija. Svaki organ je povezan sa nekom emocijom.

Loše, negativne emocije isto kao i dobre emocije mogu izazvati poremećaje u organskim sustavima. Najprije su ta stanja reverzibilna i osvještavanjem se mogu riješiti no dugotrajnim gomilanjem emocija i misli promjene postaju ireverzibilne i dolazi do poremećaja funkcije organa.

Klasična medicina samo ograničeni broj bolesti smatra psihosomatskim i nadam se da će se to uskoro promijeniti i da će se svijest o utjecaju psihe na zdravlje sve više uvažavati. Jetra je organ bijesa, ljutnje sjetite se samo izreke 'ideš mi na jetra!', pluća i dišni sustav su mjesta gdje se nakuplja tuga, koža je organ koji nas predstavlja vanjskom svijetu i zapravo naša granica poručuje 'ne osjećam se dobro u vlastitoj koži' i tako se priča nastavlja sa svim našim drugim organima te organskim sustavima.

Većina bolesti je tu jer smo sami svojim načinom života i svojim mislima te emocijama stvorili upravo idealno okruženje da se one pojave. Onda kad se pojavi bolest preuzimamo u većini slučajeva ulogu patnika, žrtve sudbine. Čekamo da nam netko da magičnu tabletu i da stvar bude riješena. Jadni smo i samo hodamo kukajući 'Ne znaš ti kako je meni teško'. 

Nikad nitko ne može znati kako je nekom drugom, može suosjećati, ali ne može hodati u njegovim cipelama, može mu pružiti ruku, ali ga ne može podići. Žalimo što smo debeli, pijemo tablete i razne preparate za mršavljene, a navečer se zavalimo pred televizor sa punom vrećicom čipsa. I onda glumimo patnike.

Gledamo u svoje mobitele, tablete, televizore, divimo se stranim zemljama, prirodnim ljepotama, a ne stanemo bosom nogom ni u svoje dvorište. Divimo se ljudima koji vole ono što rade, koji rade ono što vole a sami mrzimo svoj posao i iz dana u dan ponavljamo jednog dana.

Vrijeme je da se nekako trgnemo iz te kolotečine da počnemo živjeti život, da preuzmemo ulogu glavnog glumca na pozornici svog života jer zapamtite život je ovdje i sada. Život teče svojim tokom ne osvrće se.

Što je bilo,bilo je, a što bude to ne možete znati, možete slutiti, možete željeti ali ipak ima nešto više i od nas samih što će u konačnici odrediti naš put. Sa sigurnošću mogu reći kad živimo svjesnim životom i svakodnevno radimo na sebi, radimo na tome da postanemo bolji ljudi život će nas nagraditi.

Za sve u životu moramo biti zahvalni svaka situacija, svaki čovjek, svaki događaj u životu je s razlogom tu. Ponekad se čini kao da je sve krenulo nizbrdo, neke situacije kao smrt, prekid veze, bolest nas bacaju u očaj i deprimiraju no kako to suludu zvučalo tu su da nam pomognu u shvaćanju nas samih i života.

Svi mi smo međusobno povezani jednom tankom niti koja se može naslutiti upravo u vrijeme kad se stiša stalna mentalna buka. Svako od nas bi trebao vježbati tišinu, svjesnu tišinu. Stišati mentalnu buku, maknuti se i razbistri svoj um. U toj tišini je naša snaga.

Svakodnevno odvojite barem malo vremena za sebe. Lagana šetnja prirodom u samoći će vam pomoći mnogo više od šake tableta. Uronite u sebe, osluškujte svoje tijelo ono će Vam uvijek dati znak, poslati Vam tihu poruku što i kako dalje.

Za svaki problem priroda nudi rješenje, zaronite u magični svijet biljaka. Učite iz prirode, slijedite svoje srce jer jedino tada se nećete obmanjivati riječima jednog dana.

Unutar svakog od nas postoji tišina koja je glasnija od tisuću glasova i koja nas na suptilnoj razini povezuje sa svime oko nas.