Gdje se izgubila kultura primanja poklona od srca? Gdje su nestali ručno rađeni pokloni?

Nema djeteta koje se ne veseli slavlju svojeg rođendana. To se čega mjesecima i odbrojava čak i ako se još ne zna brojiti. Uzbuđenje i veselje, planiranje, želje i željice.

Što točno dijete čeka? Čeka da taj dan bude u centru pažnje. Da mu dođu prijatelji. Čeka tortu i poklone. Veseli se i raduje druženju.

U što se točno rođendan pretvori? U to da se dijete već od malih nogu zatrpava poklonima i igračkama koje dijete uopće ne cijeni. Tko od vas ima običaj da svako dijete posebno čestita i da se poklon odmah otvara, prodiskutira o njemu zašto baš taj poklon, zbog čega je to kupljeno, što sve može i slično?

Većina djece stavi sve poklone na jednu hrpu i onda navečer ili idući dan otvara sve poklone ne znajući tko je što kupio (osim ako nema čestitke) niti ne cijeneći pola kupljenog. 

Ako tako od malih nogu navikavamo dijete da svako toliko dobiva poklone s kojima se igra svega nekoliko dana ili eventualno tjedana, onda dovodimo dijete u situaciju da kroz nekoliko godina moramo kupiti vrlo skupe poklone jer smo rano počeli s velikima.

Gdje se izgubila kultura primanja poklona od srca? Gdje su nestali ručno rađeni pokloni? Zašto imamo osjećaj da današnje generacije djece ne cijene više igračke onoliko koliko je to ranije bilo? Kako je uopće došlo do toga da mi odrasli naviknemo dijete na to da svako toliko kupimo neki poklon, igračku ili potkupimo dijete nečime?

Kako je došlo do toga da svako dijete ima hrpu igračaka s kojima se na kraju ne igra nego ih razbaca po sobi, tražeći barem neko zadovoljstvo? Na kraju se život djeteta svodi na to da mu sve te igračke postaju opterećenje jer ih zbog količine stalno posprema umjesto da uživa u njima.

Zašto nekada nisu imali problem s pospremanjem sobe i igračaka? Zato što ih nije bilo toliko, zar ne? Treba li djetetu doista toliko igračaka i konzumira li ih sve ili ipak samo neke, dok ostale uglavnom razbaca tražeći neko zadovoljstvo u njima a zadovoljstva nema.

Što je to što zadovoljava dijete? Emocija. Svaka igračka za koju je dijete emotivno vezano, s njom se rado igra. Ako se dijete ne poveže s igračkom, ona (p)ostaje samo predmet (najčešće samo za pospremanje).

Sve dok igračka nema neku emociju koju stvorimo čitajući djetetu o njoj ili pak gledajući crtani film i smišljajući priče, ili ih dijete samo smišlja, sve do tada dijete s tom igračkom stvara emotivnu vezu i stalo mu je do nje. U suprotnom, zanimljiva je dan-dva dok je nova a kasnije, ako se nije emotivno povezalo, ne zanima ga.

Pravo pitanje je može li se dijete emotivno povezati baš sa svim igračkama koje ima doma? Ako roditelji pretjeraju s količinom, tada djetetu uopće ne čine uslugu jer ga uče da je važna kvantiteta a ne povezanost. No, svrha postojanja igračaka je baš ta emotivna povezanost koju smo mi odrasli zapustili u odgoju djeteta. Zbog toga se dijete ne želi niti igrati s većinom igračaka, postaju mu smetnja i nerado ih sprema jer mu nisu važne. Sve one za koje je emotivno vezan, njih sprema, čuva i pazi. Sve ostale su samo broj.

No, kako to da dijete ne da da se smanji taj broj kada vi odlučite pokloniti ili razrijediti količinu igračaka?

Ako od malih nogu navikavamo dijete da je važna količina a ne emotivna veza, tada ono čuva svoju količinu. Želi još više zbog količine a ne veze.

Svaki roditelj koji se potrudi oko toga da svaka igračka ima neku priču i emociju, a da ih ne treba biti previše, takvo dijete se naučilo igrati igračkama, čuvati ih i paziti. Ostali, koji nemaju emotivnu vezu s punom sobom igračaka, postaju im samo broj. Kako se to odražava na razvoj djeteta?

Dijete koje se od malih nogu uči stvaranju emotivnih veza s članovima obitelji, prijateljima pa čak i igračkama, takvo dijete i kasnije u životu ima cilj stvarati dublje emotivne veze u odnosima. Nema puno prijatelja ali ima „prave“ ljude oko sebe.

Dok dijete koje se naviklo na ogromnu količinu igračaka ali se nije naučilo povezivati s njima, navikavamo na to da se nastoji dopasti svima, ima hrpu ljudi i poznanika oko sebe, ali ne stigne sa svima imati dublju povezanost i odnos. Nije mu to ni bitno. Dakle, sve što činite s djetetom od malih nogu, odražava se na njegov život kasnije, pa čak i odnos prema igračkama. 

Rađena su istraživanja kojima se dokazalo da svaki put kada dijete neko vrijeme čeka neku igračku, stvara uzbuđenje i hormone sreće te se tako još više veže za igračku. Zato je moja topla preporuka da ne pretjerujete s količinom igračaka, kao ni s brzinom kupnje nove igračke. Što duže planirate kupnju novog predmeta to će dijete više cijeniti i biti sretnije. Pretpostavljam da želite odgojiti sretno i zadovoljno dijete koje će razvijati od malih nogu emotivne veze i odnose. 

Sve dok živite u uvjerenju da vaše dijete ne treba živjeti u oskudici kao što ste možda vi živjeli i da treba imati sve što i druga djeca imaju a ne razmišljate da je za vaše dijete bolje da razvija emocionalnu povezanost ili da osjeti uzbuđenost u iščekivanju neke igračke te da će tako biti sretnije, vaše uvjerenje nije korisno za dijete.

Pokazat će vam život kroz koju godinu kada dijete neće znati cijeniti baš ništa što dobije, bit će nezadovoljno i tražit će još i još veći poklon. Koju uslugu tako radimo djeci? A već danas možemo drugačije i bolje za dijete. Razmislite malkice o ovome.

Želim vam puno sreće, a ako zapne - tu sam!

P.S. Želite li razviti pravilan stav u odgoju djeteta, potražite moje edukacije. Trenutno su prijave za osnovne edukacije Odgoj bez vike, Razumijevanjem do lakšeg odgoja i Mudra kritika od koje dijete raste. 

Anita Vadas
tel. 098/564-290
mail: [email protected]
www.anitavadas.com
Edukacija j.d.o.o.