U kriznim situacijama roditelji djeci trebaju biti podrška u rješavanju problema, ali ne i osjećati odgovornosti da problem sami riješe ili uklone, kaže Michelle Icard...

Stručnjakinja za odgoj i obrazovanje i koautorica američkog školskog kurikuluma za niže razrede Michelle Icard ispričala je da joj je kćerka u drugom razredu osnovne škole bila jako tjeskobna, toliko da je većinu dana od prvog do zadnjeg školskog sata plakala i molila ju da ju školuje kod kuće, što je u SAD-u, Velikoj Britaniji i nekim zemljama Europske unije pravo svakog roditelja.

Icard to, kaže, nije htjela, ali se namučila da joj pomogne razviti neke vještine potrebne da se sama nauči nositi s tjeskobom. Tjednima je, kaže Icard, svaki dan po cijeli dan sjedila u školi koju je kćerka pohađala, a ona joj se mogla doći javiti svakih 20 do 30 minuta.

U tom su procesu, dodaje, pomogli i učitelji, a tek je par tjedana kasnije prestala dolaziti u školu i počela sjediti pred školom, prvo cijeli školski dan, pa sve kraće... 

- Iako joj je to kratkoročno pomoglo da uopće funkcionira u školi, tek je s kognitivno bihevioralnim terapeutom naučila kako se sama umiriti, a da se ne oslanja na to da će mene vidjeti dok traje nastava - priča Icard i dodaje da joj je kćerka danas neovisna i uspješna mlada žena. 

Ona je, kaže, imala sreće što je mogla biti uz nju u tim danima velike tjeskobe, no većina si roditelja to zbog posla ne može priuštiti. Zato, kaže, smatra da u takvim kriznim situacijama roditelji djeci trebaju biti podrška u rješavanju problema, ali ne i osjećati odgovornosti da problem sami riješe ili uklone.

- Kad djetetu uklonimo probleme, ono nauči da ih netko drugi rješava umjesto da vježba kako se s njima nositi - rekla je.

'Prvo pokušaj...'

Većina djece redovito od roditelja traži da nekako poprave stvari, čak i kad ne mogu artikulirati zašto, kako ili što treba popraviti, kaže Icard i roditeljima savjetuje da dijete kad je opušteno zamole da sastavi popis stvari koje će mu pomoći da se bolje osjeća kada je uznemireno ili tjeskobno. 

- To zovem pristupom 'Prvo pokušaj...', a može obuhvaćati neki sport, čitanje, gledanje TV-a, pečenje kolača, jogu, kupanje, meditaciju, gledanje YouTube videa sa slatkim štencima, crtanje, slušanje glazbe, trčanje i slično. Oduprite se nagonu za uređivanjem djetetovog popisa; ako npr. mrzite da gleda YouTube, ali njemu 20 minuta gledanja videa pomaže pomaže, ne može biti tako loše - rekla je.

Svaki roditelj, kaže ona, djetetu želi pomoći da se bolje osjeća, ali često ne zna kako, a tada, umjesto da pokušava otkriti što bi mu pomoglo, može jednostavno reći kako mu je 'žao što je tako teško' i predložiti djetetu da pogleda svoj popis i odabere aktivnost za idućih 20 minuta. 

- Recite mu i da vas potraži kad završi i da ćete tad biti tu da s njim razgovarate - savjetuje Icard. Ključ ovog pristupa je, kaže ona, pružanje podrške, ali i ukazivanje povjerenja da dijete može samo shvatiti kako si pomoći da se bolje osjeća. 

- To će mu pomoći da razvije i vjeru kako nije bespomoćan, čak i kad se tako osjeća - rekla je, a roditeljima savjetuje i da od djeteta zatraže da im pomogne napraviti vlastiti 'Prvo pokušaj' popis.

- Tako ćete mu pokazati svoju ljudskost i pružiti mu priliku da razmišlja o tuđim potrebama, umjesto samo o vlastitim: a bolje će i shvatiti ako mu nekad u budućnosti kažete da 'trebate vremena za sebe' - zaključila je Icard za Mind Body Green.