Smeta li vam kada netko nepoznati kaže nešto vašem djetetu? Kada ga korigira i ispravi ili komentira ponašanje djeteta?

Jeste li ikada razmišljali što je to što vas kao roditelje drži u najvećoj iluziji? To je tema o kojoj posljednjih godina nitko ne voli pričati a naša se djeca provlače kroz prste.
Smeta li vam kada netko nepoznati kaže nešto vašem djetetu? Kada ga korigira i ispravi ili komentira ponašanje djeteta? 

Ili kada odgajatelji u vrtiću ili učitelji u školi komentiraju ponašanje vašeg djeteta i govore vam o njegovom lošem ponašanju? Što se dešava u vama? Kao da se to vama dešava, zar ne? U današnje vrijeme roditelji se poistovjećuju s djetetom i njegovim ponašanjem. Kao da se to vama dešava.

Prije nije bilo tako. Sjetite se svojeg djetinjstva ili pitajte svoje roditelje. Kada bi učitelj rekao da je dijete krivo, roditelj bi vjerovao učitelju i krivicu prebacio na dijete i ono se opravdavalo ili poradilo na svojem ponašanju.

Ljudi su više koristili javni prijevoz i djeca su bila više izložena drugima te su si drugi uzimali za pravo reći nekome u vlaku da se ne ponaša kako treba, ili na cesti ili u dućanima. Svi i svatko su brinuli o ponašanju u društvu. U to vrijeme nisu roditelji zamjerali drugima na tome već su prihvaćali kritiku i svi zajedno korigirali ponašanje djeteta.

Zašto je to tada bilo tako a danas nije? Zato što roditelji tada nisu preuzimali odgovornost na sebe već su prebacivali na dijete ili na onog čije je ponašanje. 
Danas roditelji ili djelomično ili u potpunosti preuzimaju odgovornost na sebe, lišavajući dijete odgovornosti i tako dijete ne mora ništa a roditelj se nervira i ljuti na pogrešne ljude – one koji nastoje korigirati ponašanje djeteta.

Tko tu gubi? Tko se izvlači? Tko gubi odgovornost? I tko se u konačnici neće promijeniti? DIJETE. Je li to dobro za dijete? Nije nimalo. Zato je dobro da razmislite i ne preuzimate na sebe odgovornost koja nije vaša. Vaš dio odgovornosti  je u tolikoj mjeri da ste dužni naučiti dijete i podučiti ga pravilnom i korektnom ponašanju koristeći raznorazne metode (pri tome isključujem bilo kakvo nasilje). Samo ponašanje je djetetov dio dogovornosti i na tome treba poraditi. 

Kako da radite na tome?

1. Nemojte sve shvaćati osobno već nastojite distancirati što je vaš dio odgovornosti a što je djetetov dio. 
2. Ako shvatite da nešto niste odradili s djetetom a u tom smjeru ide kritika, tada uzmite vremena i podučite dijete tome sve dok ne nauči.
3. Ako ste već podučili dijete tome, ali dijete uporno to ne primjenjuje, tada uzmite vremena i dosljedno uvedite nove navike, za dobrobit djeteta. Za uvođenje nove navike je potrebno 3 do 6 mjeseci.
4. Vježbajte preuzimati na sebe svoj dio odgovornosti, a djetetu puštajte njegov dio.

Sve dok se dijete provlači u društvu od svoje odgovornosti, nećemo odgojiti čovjeka koji će brinuti o sebi, svojim roditeljima, svojoj obitelji i u konačnici o svojoj djeci. Izvlačit će se od odgovornosti a to nije dobro za nikog.

Zato apeliram na vas da promislite i naučite ne na sebe preuzimati dio kolača koji je djetetov jer ćete mu tako više pomoći a ne odmoći.  Dosta često mi dolaze roditelji na individualno savjetovanje vezano uz ovu temu i vrijeme je da se glasno progovori ono što polako postaje društveni problem – djeca su naučila provlačiti se te malkice tražiti zaštitu majke, bake, djede, učitelja ili koga god nađu. Kada im jednom to pođe za rukom, razvijat će obrazac koji nije „zdrav“ za dijete i od kojeg nema koristi ni roditelj – bijeg od osobne odgovornosti i prebacivanje krivnje na druge. 

Zato promislite što je vaš dio, što je dio djeteta i na čemu možete zajednički poraditi u odgoju kako biste odgojili odgovornog čovjeka za dobrobit svih.

Želim vam puno sreće - a ako zapne – tu sam!
Vaša Anita V.

P.S. Za individualna savjetovanja možete se javiti na 098 564 290.