– Putovao sam puno. Švicarska, Norveška, Kanada, Turska. Vidio sam New York, Toronto, Paris, Vatikan, Rim, Prag, Assizi, Zürich, Chicago, Cleveland, Moskvu… No od svih tih mjesta ima samo jedno mjesto koje je zaista posebno i na koje bih se opet žarko želio vratiti. To je Vrindavan u Indiji.
Svjedoči svoje iskustvo Varaždinac Jurica Majnarić, dodajući kako mu nije drago da se indijska kultura i hinduistička religija koja iz nje proizlazi na ovim našim prostorima još uvijek doživljaju negativno, kritički, čak i s podsmijehom. Njegova iskustva s pripadnicima pokreta koji nazivamo Hare Krišna uvjerila su ga u nešto sasvim drugo.
– U Hrvatskoj ima oko 0,5 posto onih koji su pripadnici pokreta Hare Krišna. Ja ih osobno dobro poznajem nekolicinu. Znam da su studenti, obiteljski ljudi, imaju djecu, neki od njih doktori, neki profesori, strojari, inženjeri – priča Majnarić.
Ali uvjerio se osobno i u još nešto.
– Znam da ne piju alkohol, ne puše, ne kockaju, ne klade se, ne vise po krčmama, ne psuju, ne odlaze u kladionice, vole pjevati, vole plesati, vegetarijanci su, ne jedu meso, pripremaju ukusnu vegetarijansku hranu… Ako je itko ikada probao njihove delicije, to je za prste polizati – nabraja sve pozitivne osobine, koje je teško staviti u negativan društveni kontekst.
– Znate li da se najveće samoodrživo eko-selo nalazi u Mađarskoj, na samo 100 kilometara od Varaždina, u mjestu Somogyvámos. Mjesto je to gdje nema GMO-a, nema pesticida, ljudi žive u skladu i miru, krave slobodno pasu, daju mlijeko, rade se sirevi, a kad im dođe kraj životnog vijeka krave se ne šalje u klaonicu, nego umiru prirodnom smrću. To najveće eko-selo u Europi, i gotovo nadomak je Varaždina, a održava ga Hare Krišna zajednica – ističe još jedan zanimljiv detalj naš sugovornik i upućuje nas na video prilog o toj zajednici i eko-selu.
– Sreo sam mnoge divne ljude koji su obogatili moj život. Imam prekrasne prijatelje. I krasnu obitelj. To me čini bogatim i sretnim. Eto, to je moje viđenje Hare Krišne pokreta – zaključuje Jurica Majnarić, a iz njegovog iskustva možda bi se mogli zapitati, s obzirom na periodične negativno intonirane medijske napise – kome i zašto, u pluralističkom društvu (a time i vjerski pluralističkom), kakvo hrvatsko društvo deklarativno jeste, ‘Hare Krišne’ smetaju.
