Na granicu sam došao oko ponoći, potrošio desetak minuta na tri kontrole i ulaskom u Gruziju već je bilo dva ujutro. Mislim da je to jedina zemlja u svijetu koja ima dva sata razlike u odnosu na svoju susjednu zemlju. Samo prijeđenih sto metara, a dva sata razlike. Zbog vremenske, razlike plus jedan sat je u odnosu na Tursku te plus jedan sat zato jer se Gruzijanci ne prebacuju na zimsko vrijeme. Imaju to svoje jedno fiksno vrijeme koje, za razliku od ostalih svih zemalja, nikad ne mijenjaju.
Ubrzo se nalazim s frendovima koji dolaze po mene. Eh, nakon dva dana životarenja po cesti, s teškim ruksakom na leđima, ispred mene otvaraju se vrata kampera i nazire se smiješak od uha do uha. Za ovo se je isplatilo stopirati dva dana.
Topli dom jedne Lusije
Oni su prije par dana došli u Batumi gdje su upoznali jednu curu koja ih je na kraju i ugostila u svoj stan. Lusija iz Kazahstana. Cura ima samo 20 godina, putuje po svijetu dvije godine i već govori pet jezika. U ovaj grad došla je samo da se od svega malo odmori. Iznajmila je stan na dva, tri mjeseca i počela tražiti neki privremeni posao. Hoće zaraditi nešto novaca za sljedeće putovanje. A što drugo.
Dan poslije došla su još tri Nijemca. Jedan na biciklu, dva autostopom. Robert je biciklom dokvačio iz Istanbula, a Gustav i Rudolph su autostoperi koji su mjesec dana stopirali po Turskoj i završili ovdje. Robert se nakon Gruzije s avionom vraća u Berlin gdje će s obitelji provesti božićne blagdane. Nakon Nove godine leti za Nepal gdje biciklom nastavlja svoje putovanje.
A Gustav i Rudolph? Oni svaki dan naprave novi plan. Zadnje što su odlučili bio je povratak autostopom do Istanbula gdje će srediti vizu za Indiju i početkom godine letjeti za nju. Ali to nije sve. Dan poslije Lusija ugošćuje još dva couchsurfera iz Ukrajine.
Tako da, u jednom trenutku Lusija je bila okružena sa osam putnika. Devet ljudi u istoj prostoriji od kojih je svaki na nekom svojem putovanju, svaki ima neku svoju priči i svaki ide prema nekom svojem cilju.
Po cijele dane izmjenjivale su se samo priče i iskustva s putovanja. Gdje je tko bio, kamo tko ide, tko je koga sve upoznao na putu, što je naučio s putovanja. Dolaskom noći, radnje su ostale iste samo se ovim razmjenama iskustava pridružila chacha, gruzijska rakija.
Cijena iranske vize
Već drugi dan u Gruziji sam načuo priče koje su odzvanjale po ulicama Batumija da se ovdje bez problema može srediti iranska viza. I to u jednom danu. Pao sam na te priče i krenuo u istraživanje. Dan poslije, svi zajedno smo posjetili ambasadu i Iranac za pultom potvrdio nam je da je to istina. Eto, predstavljam vam kako u gruzijskom Batumiju dobiti vizu u pet koraka.
Ovo je prvi put do sada da mi je jedna ambasada rekla nešto pozitivno. Ovdje za vizu ne treba nikakav authorization code kojeg već čekam tri tjedna. Nema nikakve posebne procedure. Ne treba ništa. Samo putovnica, slika i keš.
Ali, opet taj ali, u mojem slučaju postoji samo jedan mali uvjet za dobivanje vize. Ambasador mi govori da moram obrijati cijelu bradu jer izgledam kao terorist. Kako da to objasnim svojem egu. Već ga sad čujem kako vrišti iznutra. Ali ako je to jedina solucija, brijem što god treba.
Novi, mali Dubai
Batumi ne nalikuje na tipičan gruzijski grad. Prije nekoliko godina ovdje je s aktovkama došlo par opasnih američkih biznismena i počeli su ulagati u grad. Od tog dana sve se promijenilo. Sve se brzo gradi, zgrade se dižu, a glamur raste. Kasina i skupocjeni hoteli glavne su atrakcije grada.
Grad se nalazi na obali Crnog mora i zbog toga je jako privlačan za turiste. Mislim da će kroz par godina Batumi postati novi, mali Dubai. Kako sad stvari stoje, ide točno u tom smjeru. Trenutno je zima tako da niti nema turista. Ali priča se da kad svane ljeto turisti preplave grad, a cijene apartmana dižu se peterostruko.
Nego, zavirimo mi malo u unutrašnjost Gruzije. Zavirimo u samu njezinu srž i vidimo što Gruzija jest. Jedan dan posjetili smo Kutaisi. Grad koji je smješten oko 150 km u unutrašnjosti. Grad u kojemu vrijeme, ne da stoji, nego ide prema natrag. Ne znam što se dogodilo s tim gradom. Je li to prava Gruzija ili mi je grad čudan jer je totalna suprotnost od Batumija.
Druga strana Gruzije
Na blatnom polupotopljenom makadamu nalazi se ulica. Svako jutro na njemu izraste privremena tržnica. Na licima prodavača koji žive od te ulice vidi se kako ih gazi težina svakodnevice. Ispod nasilnog polusmiješka izvire iscrpljenost života. Cigarete i chacha (gruzijska rakija) jedine su dvije supstance koje im kolko-tolko ublažavaju ovaj težak dan.
Zbunjeni im se pogledi zaustavljaju na nama ‘turistima’ koji uzvraćamo istom mjerom. Zbunjenost pršti na sve strane. Nemirni vozači ulaze u gužvu baš gdje ima najviše ljudi. Truba im je jedina komunikacija koja rješava privremene probleme. Starac sa zadnjim atomima snage gura kolica puna smeća. Prestrašeni pas s jednom polomljenom nogom skakuće preko lokve vode i milim pogledom moli za hranu.
Eto, tako bi opisao ovo surovo jutro u centru Kutaisija. Nadam se da sam ugazio u najmračniji dio Gruzije. Jer ako nisam, jao Gruzijancima…
