Prije nekoliko dana građanka Zorica Gregurić iz
Koordinacije udruga branitelja i stradalnika Domovinskog rata
objavila je svojevrsni manifest pozivajući na očuvanje
domoljubnih vrijednosti u kojem, između ostalog, piše:
‘Zahvaljujući Bogu u Hrvatskoj postoje zakoni i institucije koje
će zaštititi napadnute od moralnih nakaza i njihove
izopačenosti’, također i ‘paradoks da oni koji najviše
participiraju u hrvatskoj kulturi, ne umjetnošću nego otimačinom
javnog novca, čak nisu Hrvati’, pa tome dodaje: ‘Očekujem od
pametnih osoba kako ovu konstataciju (čak nisu Hrvati) neće
shvatiti nacionalnom i etničkom diskriminacijom’. Sami prosudiite
što bi to moglo značiti.
Vraćajući se iznova na taj novinski članak u jednom trenutku
uhvatila me lagana jeza. Ima u njemu nečeg prijetećeg,
upozoravajućeg, opasnog. Naročito na kraju teksta. Citat: ‘Neka
to bude pouka svim budućim projektantima…’
Povod ovom manifestu protiv povrede načela i ljudskih prava novi
je film Pave Marinkovića ‘Ministarstvo ljubavi’.
Govoriti o povredi načela i ljudskih prava u državi koja vrši
teror nad građanima ovršnim zakonom, oslobađa
Horvatinčića, novcem građana finacira privatne
koncerne i tako dalje i tome slično, je suvišno, da ne kažem
bizarno.
Moralne nakaze i moralne vertikale
U spomenutoj atmosferi terora i kolapsa blokiranih i gurnutih na
marginu najveći neprijatelji naroda i moralne nakaze društva su,
eto, umjetnici i kultura, dok ‘Bog i institucije koje štite ovaj
narod’, po mišljenju koordinatorice Zorice Gregurić, savršeno
funcioniraju.
A kako institucije funkcioniraju imali smo prilike uvjeriti se na
slučajevima koji, za razliku od kulturnjaka i umjetnika, moralnih
nakaza društva, predstavljaju moralne vertikale: Velimir
Bujanec, Zdravko Mamić, Tomislav Horvatinčić, Alojz Tomašević,
Ivo Sanader, Dario Kordić, Ivica Todorić, Željka
Markić… I tako unedogled.
‘Ministarstvo ljubavi’ bi trebala biti komedija, a naš narod, je
li, komedije voli. Pokušajem zabrane te pomicanjem u kasni
večernji termin, film je neočekivano dobio najbolju moguću
reklamu i, pretpostavimo, dobru gledanost, iako je u startu bio
diskreditiran samo zbog naslova i teme kojom se bavi. Na sličan
način prolazi i ‘Ustav republike Hrvatske’ Rajka
Grlića.
Razmišljanje dalje od naslova
Da ‘branitelji moralnih normi i etičkih kodeksa’ ne razmišljaju
dalje od naslova dokaz je film ‘Parada’ Srđana
Dragojevića, koji je unatoč svojim manama, uključujući i
one ideološke, postigao veliki uspjeh u našim kinima.
Naglašena i loša gluma pojedinaca te pučki i prizemni humor
provjeren su recept za uspjeh i veliku gledanost. A glavni junaci
‘Parade’ su ustaša, četnik i balija. Dakle, kriminalci i
ekstremisti svedeni na razinu nacionalnih stereotipa i pajdaša
koji tepaju jedan drugom ‘ujo’, ‘čedo’, ‘balijo’…
Relativizira li time film rat na ovim prostorima socijalizirajući
pri tom ex-koljače u snagu regije koja se bori za građanska
prava?
Gledajući takve i slične populističke filmske uratke rulja se
smije i uživa jer prepoznaje sebe kroz svoje nacionalne
predstavnike u liku ekstremista i mafijaša, svjesna ili nesvjesna
toga, dok na javnim mrežama jedni drugima kopaju oči zbog
ideoloških i nacionalnih razlika.
Nikome primjerice ne smeta scena u ‘Paradi’ kada hrvatski gardist
vrši nuždu, a srpski vojnik ga gađa toaletnim papirom jer ovaj
nema čime obrisati guzicu. Ruši li gola guzica hrvatskog gardista
u kadru dignitet Domovinskog rata dok ga ‘čedo’ gađa WC-papirom
jer mu je žao da ‘ujo’ ode u zaklon i nastavi ratovati
neobrisanog dupeta?
Neka taj zaključak donesu oni koji vole tu vrstu humora, a
istovremeno se bore protiv ‘moralnih nakaza hrvatske umjetnosti’.
I na kraju, koja je bitna razlika između komedije ‘Parada’ i
komedije ‘Ministarstvo ljubavi’, gdje se udovica branitelja
ponovno uda nakon što je određeno vrijeme tugovala i bila sama?
Politička korektnost i dobar građanski ukus
Danski redatelj Nicholas Winding Refn je jednom
izjavio kako su ‘politička korektnost i dobar građanski ukus
najveći neprijatelji umjetnosti’.
U svom manifestu Zorica Gregurić apsolutno odbacuje mogućnost
bilo kakve umjetničke slobode unutar javnog prostora te ističe
iznad svega zakone, moral, Boga, domovinu, obitelj, vjeru. Te
navodi kako smo narod koji poštuje mudrost svojih starih, male
skupine uz vjeru i Boga spremne za borbu s izopačenim ljudskim
kreaturama koje vrijeđaju svaki simbol.
Nepostojeća prošlost, obračun u sadašnjosti i prijetnja
budućnošću. Hm? Da nije 2018. godina, na osnovu gore spomenutog
‘retoričkog asortimana’ čovjek bi pomislio da se radi o prijevodu
nekakvog propagandnog njemačkog letka iz 30-ih godina prošlog
stoljeća.
Pridodamo li ovakvim ‘pamfletima’ i govor mržnje sveprisutan u
javnom prostoru i uzmemo li u obzir da dotična ulazi na Prisavlje
prijekim putem mimoilazeći sve zakonske mehanizme i tijela HRT-a,
da je Noć kazališta skinuta po kratkom postupku, s pravom se
možemo zapitati tko ovdje zapravo vlada i tko je sljedeći na redu
za ‘odstrijel’.
Instrumentalizacija mitologije
U knjizi ‘Razgovori sa dželatom’, koja je ocijenjena kao
psihološko–sociološka studija razvoja njemačkog nacizma, poljski
pisac Kažimjež Močarski kroz razgovore sa
Jürgenom Stroopom (nacistom koji je 1943. godine
likvidirao Varšavski geto) između ostalog piše o nacističkoj
fascinaciji pragermanskom mitologijom.
Povijest kojom nisu bili zadovoljni nacisti su prekrojili i
mitovima dali činjenični smisao u skladu s nacionalno političkim
interesima. Kad su rasističko–pangermanske teorije dostigle svoj
vrhunac, narod je već debelo povjerovao.
Da je u mitove legitimno vjerovati potvrdio je i sam
Franjo Tuđman onomad ispraćajući kip
kralja Tomislava na njegovom putu iz Zagreba za
Čapljinu. Vjerojatno nezadovoljan izgledom kipa Tuđman je izjavio
kako povijest jednog naroda ne počiva isključivo na stvarnim
činjenicama, već da je dio toga zasnovan na legendama i mitovima.
U ‘bespućima povijesne neozbiljnosti’ od stoljeća sedmog sadržan
je tako cijeli mitološki korpus tvrdih stina, kraljeva, pletera,
magla gustih, vila velebitskih, guja ljutih… Kvazipovijesni
čušpajz lakih nota, jeftinih trash glazbenih aranžmana te,
naročito u recentnijoj povijesti, ojkalica ili budnica poput one
Đuke Čajića, rađenih u svrhu postizanja
ujednačenog strojevog koraka.
Populistički ‘historijski’ košmar u sprezi s trivijalnim oblicima
zabave koji pune medijske prostore u glavama populacije stvara
mitove koji su realni koliko i slika Divljeg zapada unutar
konteksta klasičnog vesterna Johna Forda.
Uostalom, i Krležin esej o zetskom kralju Bodinu
govori o ‘romantičarskoj’ građanskoj, usudio o bih se reći i
malograđanskoj, percepciji povijesti u kojoj se znanstvene
činjenice instrumentaliziraju u skladu s nacionalno-političkim
interesima. U ovom slučaju zetskog polaganja prava na prostor
Stona.
Krleža ruši mit te ironizira kraljevske pojave iz maglom
obavijene daleke prošlosti jer u to vrijeme, kako on tvrdi,
‘svaki je bandit mogao sebi na magarećoj koži priskrbiti potvrdu
da je kralj pod uvjetom da ima pedesetak ili više konja i mačeva
i pri tom pobije one koji to nemaju’.
Laž ponovljena dovoljno puta…
Opće je poznata činjenica da laž izgovorena dovoljno puta vrlo
lako postaje istina. Tako imamo situaciju da će se bilo kakav
režimski projekt (serija, film) smatrati relevantnim, istinitim i
moralno neupitnim bez obzira na povijesnu distorziju, dok satira
i komedija predstavljaju opasan, subverzivan žanr, ovisno o
političkom trenutku.
Recimo, primjera radi, da ste prije uspostave suvremene hrvatske
države tamo negdje 70-ih ili 80-ih uzviknuli na stadionu ili
izjavili u novinama da je ‘za dom spremni’ stari hrvatski
pozdrav, da prostite, najebali bi svakako.
No je li možda ‘za dom spremni’ biser ‘mudrosti naših starih’ o
kojoj piše građanka Zorica Gregurić u svom manifestu koji ne
upućuje na ništa osim malograđanske ljubavi prema hrvatstvu? Ni
to nećemo saznati. Mistični su i maglom obavijeni ti njeni
‘stari’ poput likova iz Tolkienovih djela.
U svakom slučaju danas bez straha od posljedica možete javno
prodavati narodu muda pod bubrege mit da je ‘za dom spremni’ dio
opere, a ne ustaški pozdrav, što u suštini je.
Pri tom je sasvim sporedno jeste li nazi tv-novinar ili nogometaš
australsko-hrvatskog porijekla ili pak gradonačelnik grada
kulture na sjeverozapadu Hrvatske. Narod će povjerovati, samo
morate biti dovoljno uporni.
Uostalom, ni Njemačka u svoje pangermanske bogove nije
povjerovala odmah, a nacizam nije udario kao grom iz vedra neba.
On jest bio duboko ukorijenjen u njemačkom društvu. A tada je
trebalo samo biti uporan u traženju mehanizama za njegovo
aktiviranje.
