Početkom svake školske godine, kad se krenu u školi formirati razne grupe izvannastavnih aktivnosti, sjećam se svojeg školovanja u osnovnoj školi i iz današnje perspektive nekako mi se čini da mi tada nismo bili baš normalna djeca.
Ronili suze ukoliko nas ne bi izabrali da pjevamo u školskom zboru. To je bila sramota ako ti je učitelj glazbenog rekao da nemaš sluha za zbor! Podatak ravan smaku svijeta.
Trčali smo učiteljima koji su vodili dramske, recitatorske, literarne, novinarske, likovne grupe u nadi da ćemo stići na vrijeme i da grupa nije popunjena dozvoljenim brojem učenika i da će biti bar još jedno mjesto. Moljakali smo da nas prime u neku grupu izvannastavnih aktivnosti, iako nam je to bila možda osma aktivnost po redu.
Uz sve obveze koje smo imali što se tiče učenja, još smo se natjecali tko će biti u što više izvannastavnih grupa i željno smo iščekivali javne nastupe, priredbe i natjecanja kako bismo pokazali sve što znamo.
‘Nemam vremena’
Danas… U današnje vrijeme našim je učenicima sve teško. U redu, nastavni program je zahtijevan i opširan, ali bio je i nekad. Čak je bio i zahtjevniji i opširniji. Svojevremeno smo i subotom išli u školu iako smo imali po 5 do 6 sati tijekom tjedna.
Često se učenici u sadašnje vrijeme opravdavaju kako neće ni u jednu slobodnu aktivnost zato što ‘nemaju vremena’. Isprike za neuključivanje u školske aktivnosti su i izvanškolske aktivnosti kao što je Glazbena škola, Škola stranih jezika ili neki sport.
Svega toga bilo je i prije. I sve smo stizali. I biti u školi u svakojakim grupama i izvan škole šetati od Glazbene škole preko Škole stranih jezika do nekih sportskih treninga. Danas učenici ‘nemaju vremena’.
Čast onim malobrojnim izuzetcima. Pitanje je nemaju li vremena djeca ili roditelji?
Pjevački zbor – baba Roga
Okupiti učenike u pjevački zbor škole, koji je još k tome troglasni, gotovo je nemoguća misija.
Jako su rijetki učenici koji baš baš žele dolaziti na probe zbora i vole tu aktivnost. Ne tako davno su pojedini moji četvrtaši dotrčali uplakani sa sata Glazbene kulture i kroz jecaje mi objašnjavali da su odabrani za Pjevački zbor škole i da će morati jednom tjedno dolaziti na probe.
Uzalud su bila sva moja uvjeravanja da je to čast, da je lijepo nastupati i da mogu biti ponosni što tako lijepo pjevaju da su među odabranima za zbor. Nekoliko njih je ubrzo nakon nekoliko proba odustalo i uz velike drame se ‘ispisalo’ iz zbora.
Osobno se iskreno divim svim kolegama i kolegicama glazbenjacima koji uspijevaju sakupiti dovoljno djece u troglasni zbor, održavati s njima probe i još k tome nastupati sa zavidno teškim repertoarom.
A posebno priznanje mislim da zaslužuju i kolege i klinci koji na natjecanjima pokupe i nagrade.
Idem – ne idem
Hoće to klinci tako. Krenu na neku slobodnu aktivnost, očekuju odmah čuda, pa kad shvate da se do nekih rezultata ipak dolazi samo i isključivo postepeno i uz puno volje, ljubavi i strpljenja, odustanu.
Naravno da u tom odustajanju imaju i podršku roditelja koji dolaze od učitelja zahtijevati da ispišu dijete iz te i te grupe jer je djetetu ‘preteško’, ‘prenaporno’, ‘ima puno obveza’ i slično.
Recimo, krene dijete na Dramsku grupu. Dobije ulogu. I onda tako tiho govori da ga se ni uz slušni aparat ni pojačalo ne čuje. Uz to, stoji na pozornici ukopano kao stup u venecijanskoj laguni.
Kako da to dijete nastupa? Onda dobije drugu ulogu, tamo gdje nema puno teksta, nek’ dijete bar sudjeluje kad već ima volju. Ali! Dođe uvrijeđeni roditelj i zahtjeva da se dijete ispiše iz Dramske zato što ne dobiva uloge koje bi htjelo, zato što je dijete ‘zapostavljeno’ i jer ga voditelj dramske ‘ne voli’ i ‘šikanira’.
Da je strpljenje nepoznanica današnjoj djeci pokazuje i primjer s Keramičarske grupe učenika nižih razreda. Grupa je oformljena, javila se nekolicina učenika i počelo se s radom. No, kako je trebalo pričekati da se kupi glina, a i kako bi učenici prvo naučili neke osnove rada s takvim i sličnim materijalom, nije se istog trena počelo modelirati baš glinu.
Prvo odustajanje od grupe slijedilo je isti dan. Oni ustrajniji su dočekali svoj komadić gline i pod njihovim vještim prstićima sad nastaju prava mala remek djela.
Što se nudi učenicima?
Učitelji uz svoju redovnu nastavu održavaju i razne grupe izvannastavnih aktivnosti (izvannastavne aktivnosti su one aktivnosti koje se odvijaju u školi i besplatne su, dok se izvanškolske odvijaju van škole i plaćaju se).
U nižim razredima učiteljice, ovisno o sklonostima, održavaju grupe: Likovnu, Keramičarsku, Dramsku, Recitatorsku, Plesnu, Male vezilje, Mali istraživači, Igrom do čitanja, Informatičarsku, Lutkarsku, Folklornu, Mali zbor i tako dalje, ovisno od škole do škole, od učiteljice do učiteljice.
Najčešće su polaznici tih grupa učenici jednog razreda, obično onog u kojem ta učiteljica ili učitelj predaje.
U višim razredima osnovne škole ponuda je veća. Likovna grupa, Dramska, Literarna, Novinarska, Foto grupa, Robotičari, Zadrugari, Infomatičari, Keramičari, razne sportske grupe, Pjevački zbor i da ne nabrajamo više.
Uglavnom, za svakoga se može naći ponešto prema interesima i sklonostima. Jedini je problem što sklonosti ima, ali interes je deficitarna roba.
Jedan od primjera ‘ne’-interesa su i Mladi novinari, koji šalju svojem voditelju grupe vijesti stare nekoliko tjedana, a imaju školske novine na internetu koje se mogu osvježavati dnevno. Na tu grupu čak niti ne moraju dolaziti u školi, dovoljno je ispunjavati zadane zadatke, sjesti za računalo i poslati tekst i fotografije mentoru. No, i to je izgleda problem.
Tekovine slobodnog odgoja
Kako motivirati djecu da iskoriste svoje beskonačne potencijale, maštu i sposobnosti i uključe se u izvannastavne aktivnosti u školi? Je li potrebno prvo educirati roditelje da potiču svoju djecu?
Škole su nam prepune divne djece, nadarene djece, a potencijali stoje neiskorišteni. Djeci je ostavljeno da sami odlučuju, da sami biraju.
Počnu nešto pa odustanu. Uz podršku roditelja. Dana im je sloboda za koju možda nisu spremni.
Kad bi roditelji možda malo više podržavali učitelje i poticali djecu bez da im baš sve povlađuju, možda bi se i djeca više angažirala. Ovako, njihova predivna mašta i kreativnost sve više ostaju na računalnim igricama u četiri kuta sobe.
