U životu svake žene dođe trenutak kada sama sa sobom mora popričati i odlučiti hoće li imati djece. Ti razgovori obično traju godinama jer društveno je nametnuto i internalizirano – ako imaš maternicu – šteta ju je ne iskoristiti. To je kao da imaš pećnicu, a ne pečeš kolače.
No što ako ne voliš kolače? Što ako je pećnica pokvarena, a tebi se jedu kolači? Što ako te neko prisili da ih pečeš, a ti ih ne želiš peći nego želiš čitati knjigu. Što ako voliš peći kolače, ali ih ne voliš jesti?
Šteta je, tom analogijom, onda i činjenica da toliko spolno zrelih muškaraca odlazi u svećenike i zavjetuje se da nikada neće peći kolače. A možda imaju baš dobre sastojke. A što je sa ženama čija jaja propadaju u hladnim samostanskim odajama? Odakle baš ‘vjeri’ pravo da progovara o natalitetu? Odakle pravo baš onima koji nikada nisu pekli kolače da daju recepte?
Ljudi su se nekada oblačili jer im je bilo hladno. S vremenom je postalo važno i kako to nešto što stavljamo na sebe izgleda. Tako je nastala moda i biznis. Ljudi su jeli jer su bili gladni, a danas jedu jer u tome uživaju. I zato imamo problema s pretilošću. Nekada su ljudi pjevali da se zabave, danas je to umjetnost. Pili su vino jer nisu imali vodu. Danas piju jer imaju vodu. Plesali su jer nisu imali televizor i tako dalje. Ljudi su nekada spavali zajedno samo da dobiju djecu. Ma mo’š mislit!
Zašto se vjera toliko opterećuje seksom. Zato jer je vjera muški biznis. U kršćanstvu nije bila zabranjena ženidba svećenstva, to ne stoji u Bibliji. Ali zakone pišu pohota i pohlepa, pa je tako odlučeno da se svećenici ne smiju ženiti (ili imati ljubavnice) jer bi se onda crkveno zemljište moralo dijeliti. Bolje je da sve ostane u ‘obitelji’.
Jer nasljednik i nasljedstvo istoznačni su pojmovi. Seks je deklariran kao nešto što je loše. Dovodi nas u nekontrolirano stanje prije, za vrijeme i nakon njega. A sve nekontrolirano je loše. Pogotovo jer se muškarci nisu mogli kontrolirati, pa su morali kontrolirati i žene i sebe. Sebe zakonima ‘božijima’, a žene kapuljačama za glavu.
Tisuću eura po glavi
Dijete bi trebalo biti produkt, materijalizacija ljubavi, a ne sredstvo za stjecanje novaca ili nasljednika ili produkt seksualne prisile ili želja za besplatnom radnom snagom. Svakako je danas svaka financijska pomoć dobrodošla, no gdje su tu one prave, istinske vrijednosti, da ne velim kršćanske. Nije bitno što ćemo s djecom kada se rode, već je bitno da se rode?
Nije poanta u štancanju djece, poanta je u odgajanju. I u razmišljanju i promišljanju da li je to ono što želimo i možemo. Jer dijete nije ekvivalent novcima, to je obaveza za cijeli život. A ni seks nije ekvivalent začeću. Da, radi se na isti način, ali i peče se na isti način – samo što ponekad pečemo krumpir, a nekad kolače.
Roditi ili ne roditi je izbor. Zauvijek svoje mogućnosti zaključati u samostan je izbor. Nositi zlatnu krunu i štapom mahati je izbor. Ali svaki izbor trebao bi se temeljiti na ljubavi, a ne na pohoti i pohlepi ili želji za vladanjem. Veće zlo od ne imanja djece je ne koristiti kondome, silovati, prisiljavati, omalovažavati, neodgovorno stupati u seksualne odnose, napastovati maloljetnice, štancati djecu, skupljati eure i živjeti od socijalne pomoći i uništiti život majke i nerođenog djeteta.
Kakvu budućnost imaju djeca koja nisu nastala u ljubavi? S tako neodgovornim roditeljem/roditeljima. Puno mračniju od one djece nastale iz epruvete. Dijete je ljubav, dijete je odgovornost. Ni psa nećete udomiti ako ga nemate gdje držati ili ako ga ne možete hraniti i šetati. Mada neki nažalost hoće. I držat će ga gladnog na lancu.
Pobaciti, pomoći kod oplodnje umjetnim putem? Ne, nije prirodno, ali je pravo svake žene i svakog muškarca da odluči o sebi i svojem tijelu, djetetu i životu. Odgovorno i s obzirom na svoje stanje, mogućnosti i ŽELJE.
Umjesto da se poradi na svijesti o tome da su ona koja rađa i onaj oplođuje odgovorni za dijete, a ne država ili crkva, da se daju stipendije djeci koja su rođena u obiteljima koja imaju više od petero ili čak troje djece u uvjetima u kojima se ne mogu roditelji brinuti ni za sebe (jer nisu djeca kriva) ili recimo za stipendije za djecu samohranih roditelja, mi bismo davali soma eura po glavici – jer ako već nemaju za kolače, a imaju sastojke, dajmo im barem za kruh.
Školovanje bi djeci i Hrvatskoj puno više značilo od lijepih kolica. To bi bila pomoć ovoj državi, a ne da se država ponaša kao svodnik i plaća za ‘uspješno’ obavljen seks kojemu se pokušava uzeti sav smisao osim onog reproduktivnog.
Ako ništa drugo, Hrvatska će tako biti ‘puna života’, u skladu s ‘našom’ vizijom.
