'Unutar nastavne godine ukomponiraju se učenički praznici. Nastavna se godina može produljiti ili skratiti, kao i učenički praznici koji nisu Sveto pismo pa da se ne mogu dirati.'
Umri muški. Ne, ne radi se o filmu već o broju nastavnih radnih
dana koje će učenici odraditi u jednom komadu, bez praznika,
iduće polugodište.
Naime, nastavna godina mora imati 175 nastavnih radnih dana. Jest
da se ništa ne mora osim umrijeti, jest da gdje ima volje ima i
načina pa se je po tom pitanju moglo u Ministarstvu magije nešto
napraviti (skratiti nastavnu godinu uredbom štojaznam) ali
eto, ništa se nije napravilo osim ponavljanja ministrice
iste pokvarene ploče ‘nastava se mora nadoknaditi’. Ne
postoji zanimanje i posao gdje se štrajk naknadno odrađuje. Ne
postoji. Osim prosvjete. Al’ eto. Što je tu je.
Nastavna i školska godina
Ponavljane je majka mudrosti pa ćemo opet, u maniri svakog
profesionalno odgovornog prosvjetara ponoviti: školska godina
počinje (uvijek) 1. rujna i traje do 31. kolovoza sljedeće
kalendarske godine. Školska se godine ne može skraćivati ili
produljivati. Nastavna godina počinje prvog (ili odlukom
Ministarstva drugog) ponedjeljka u rujnu i traje 175 nastavnih
radnih dana, plus nekoliko dodatnih za svaki slučaj, dakle traje
do polovine lipnja.
Unutar nastavne godine ukomponiraju se učenički praznici.
Nastavna se godina može produljiti ili skratiti, kao i učenički
praznici koji nisu Sveto pismo pa da se ne mogu dirati. Jel’
to sad jasno?
Prčkanje po nastavnoj godini
OK, da se razumijemo. Kad je štrajk prosvjetara ušao u svoj
šesnaesti dan bez nastave, bilo je svima jasno da se nešto s
nastavnom godinom mora dogoditi. Postojala je mogućnost da
Ministarstvo donese odluku o skraćivanju nastavne godine sa 175
na, recimo, 160 nastavnih dana i tada se ne bi prčkalo po
praznicima niti slobodnim subotama.
Ali, ministrici to nije bilo ni na kraj pameti, ona je ionako za
cijelo vrijeme štrajka mantrala o nadoknadama i slagala i
preslagavala mogućnosti kako će se dani u štrajku nadoknaditi. I
odluku je donijela i poslala je školama dopis na koje sve načine
mogu organizirati nadoknade. To je napravila dok je štrajk još
trajao, dok se još nije ni znalo koliko će dana koja škola biti u
minusu s nastavnim danima.
Ne može se reći da naša ministrica nije brinula o našim učenicima
da ne budu zakinuti za nastavne dane. Kad je štrajk okončan,
škole gdje se je štrajkalo su krenule u zbrajanje štete. Većinom
školama do tih famoznih 175 nastavnih radnih dana nedostaje 15
ili 16 dana. Prateći upute iz Ministarstva krenulo se šarati po
kalendaru školske godine i križati učeničke odmore, a nenastavne
dane pretvarati u nastavne dane.
Prvo su stradali zimski praznici. Pa će tako u većini škola
ponedjeljak prije Badnjaka biti radni. Zatim je krenulo rezanje
ostatka. One škole koje su trebale imati zimske praznike sve do
polovine siječnja vratit će se na nastavu već nakon Tri kralja.
One pak škole koje su odabrale drugi dio zimskih praznika zadnji
tjedan u veljači taj su tjedan prekrižile i pretvorile ga u radni
tjedan.
Rezuckanjem zimskih praznika se je namaknulo 5 ili 6 nastavnih
dana. E sad je trebalo od nekud iskopati još deset nastavnih
dana. Neke škole odlučile su se za radne subote u tjednima kad je
neki praznik pa će tako prvi tjedan nakon zimskih praznika subota
biti radna, pa u tjednu iza Uskrsa će biti subota radna, neki će
raditi u subotu drugog svibnja i tako. Kako tko i kako
gdje. Neke su škole prčkale po Uskrsnim praznicima pa su
Veliki četvrtak i Veliki petak iz neradnih pretvorili u radne
dane.
Negdje će nastavna godina završiti u petak 19. lipnja, a neke će
škole raditi još cijeli tjedan dulje i završiti 26. lipnja. Škole
koje nisu štrajkale imat će normalne praznike i završetak
nastavne godine. U nekim školama bilo je učitelja koji su radili
dok su drugi štrajkali i kojima su djeca pozivana u školu.
Oni valjda nemaju što nadoknađivati pa se može dogoditi da od
dvoje djece koja idu u istu školu, ali u različite
razrede, jedan ima praznike, a drugi nema. Učitelji pak koji
nisu štrajkali, ali im ravnatelji nisu omogućili da održavaju
nastavu, bit će kolateralne žrtve štrajka i odrađivat će isto kao
i štrajkaši.
Sve u svemu, učenike čeka dugo toplo polugodište, bit će bez
predaha u školi 13 (trinaest i pol) tjedana. Zatim će imati malo
slobodnog (3 do 5 dana) za Uskrs i opet dugo toplo polugodište od
još 10 – 11 (jedanaest) tjedana.
Vrištanja i tako to
I dok su za vrijeme štrajka na samu spomen nadoknada ljudi po
društvenim mrežama i internetu vrištali kako neće slati djecu na
nadoknade (‘nek’ si sami odrađuju, moje dijete neće ići te dane u
školu’ i slično), dok se dječja pravobraniteljica javljala
kako djeca imaju pravo na školovanje, opet je evidentna ona dobra
stara: tresla se brda rodio se miš.
Roditelji imaju pravo ispričati dijete do tri dana za redom
neograničeni broj puta u nastavnoj godini, pravobraniteljica sad
ni glasa da pusti nad sirotom dječicom koja će dušu ispustiti nad
toliko dugom nastavom bez odmora, ali kuknjave ‘jadna
djeca’ i dalje ima.
Kad su uvedeni silni praznici?
Prisjetimo se kako je to bilo nekad. Nekad su, naime, postojala
dva polugodišta i zimski i ljetni praznici. Zimski su praznici
počinjali prije Nove godine (ništa Božić, radilo se) i trajali su
dva tjedna. Ni sekunde dulje. Djeca su se vraćala u školu 15.
siječnja i bez proljetnih praznika, Uskrsa i štojaznamčega
normalno išla na nastavu sve do 15. lipnja. I svi su
preživjeli.
Onda se je netko sjetio da djeci treba odmora pa su uvedeni
proljetni praznici, zimski su produljeni na tri tjedna, s
početkom od Badnjaka. Pa su onda ove školske godine uvedeni i
jesenski praznici, a negdje su zimski rascjepkani na dva dijela.
E pa ne može. Štrajk je omogućio maratonski pohod djeci na
znanje. Nisu mimoze. Preživjet će.