Jedini muškarac koji je govorio na subotnjem prosvjedu 'Žena hrabrost' bio je Petar Čavlović. Svojim primjerom i govorom htio je pokazati kakva može biti 'muška perspektiva', ali i što stvarnost u ženskom slučaju jest.
Na današnji dan 1999. godine na zagrebačkom Općinskom sudu
tijekom brakorazvodne parnice bivši policajac pištoljem je ubio
suprugu, sutkinju i odvjetnicu te teško ranio zapisničarku.
Zbog te tragedije i ove se godine obilježava Nacionalni dan borbe
protiv nasilja nad ženama.
Službeno je 22. rujna obilježen na Starom gradu puštanjem crnih
balona, ali neslužbeno, i s medijski većim odjekom, to se
dogodilo prosvjedom ‘Žena hrabrost‘ koji se
održao proteklu subotu 19. rujna 2020. na Trgu kralja Tomislava u
Varaždinu.
Prosvjednici, njih oko 150, okupili su se na Korzu ponajprije
zbog svih žrtava seksualnog zlostavljanja za koje je optužen
psihijatar Opće bolnice Varaždin, sada djelatnik palijative u
Novom Marofu.
‘Aferu psihijatar‘ prije gotovo dvadeset dana
otkrila je emisija Provjereno, a brojni
podaci koje smo iskopali tijekom narednih tjedana pokazali su
kako se radi o više desetaka slučajeva i svjedočanstvima žena o
zlostavljanju, uznemiravanju, manipuliranju i iskorištavanju.
Varaždinci nisu šutjeli. Na prosvjedu je govorila Ksenija
Krčar organizatorica, kazališna redateljica i
feministica, zatim Dubravka Novak, dobitnica
nagrade za promicanje prava djece i nastavnica te Sanja
Cesar, koordinatorica Centra za savjetovanje, edukaciju
i istraživanje te voditeljica programa ‘Spol, rod i seksualna
prava’.
Jedini muškarac koji je izašao pred prosvjednike bio je jedan od
organizatora – Petar Čavlović. Svojim primjerom
i govorom htio je pokazati kakva može biti ‘muška perspektiva’,
ali i što stvarnost u ženskom slučaju jest.
Njegov govor prenosimo u cijelosti.
– Pozdrav svima. Moje ime je Petar Čavlović. Ja sam, to je
sasvim očito, muškarac. Danas sam tu da se obratim upravo
muškarcima. Iako pijemo ujutro iste kave, odlazimo na iste
poslove, volimo iste stvari i ljute nas iste stvari, muškarci i
žene u ovom društvu ne žive iste živote. Meni je trebalo dosta
vremena da to shvatim. Nisam znao da je to tako. Kada sam prvi
put osjetio da je to tako, sâm sam sebe uvjeravao da to nije
istina. Međutim, danas znam da je to istina. Nešto ne vidimo jer
s nečim nemamo takvo iskustvo. Ne znam kako je to biti ‘bez
krova na glavom’ jer nikad nisam bio ‘bez krova na glavom’. Ne
znam kako je biti ‘gol i bos’ jer nikad nisam bio ‘gol i bos’. Ne
znam kako je biti žena u ovom društvu jer nisam žena i nemam
iskustva koje žene u našem društvu imaju. Obraćam se
muškarcima s molbom da pitaju svoje žene, svoje mame, svoje
sestre, svoje kćeri, svoje prijateljice, svoje cure, svoje
partnerice, svoje supruge i svoje unuke: ‘Kako je to biti
žena u ovome društvu?’. Još bitnije, ne samo da postave pitanje,
nego da napokon slušaju. Slušaju odgovor po čemu se naši životi
toliko razlikuju. A razlikuju se značajno, da li se radi o školi,
od odnosa na poslu, sa šefom, da li se radi o društvu općenito,
kod institucija, liječnika ili bilo kojem aspektu života ti
odnosi nisu isti.
– Pitajte svoje prijateljice koliko puta su u noći kad su se
same vraćale kući jedna drugoj poslale poruku nakon što su
zatvorile vrata od stubišta: ‘Sve je okej’ – ‘Sve je okej’. Ja
kao muškarac nikada navečer nisam osjetio potrebu zaobići skupinu
žena usred noći. Ne zato što su mi nešto rekle, nego zato što
imam iskustvo da me ta situacija neće dovesti u opasnost ili u
ugrozu. One sve ili gotovo sve to jesu. Kada mi nemamo iskustva,
tada logično je, ljudska bića ne vjeruju tuđim pričama. Iskustvo
je ono što nam potiče da tuđem iskustvu vjerujemo i prihvatimo
kao stvarno.
– To naše nevjerovanje ili teško uvjeravanje da se nešto
događa, a događa se u tolikoj mjeri da je praktički nezamislivo u
količini, je posebno važno kod pitanja zlostavljanja i nasilja
nad ženama. Velika većina zlostavljača i nasilnika nad ženama su
muškarci, ali još bitnije – apsolutno sve žrtve nasilja nad
ženama su žene. Koje imaju svoje priče i kojima trebamo
vjerovati. Vrijeme je da se to promijeni, da mi muškarci shvatimo
tu različitost naših života, da slušamo što nam žene govore i da
im vjerujemo. Da im zaista vjerujemo zato što ih slušamo.
Varaždin je u posljednjih nekoliko dana pokazao da ima veliko
srce i da ne okreće glavu od nepravde. To je užasno važno. Idemo
sada pokazati da to nije slučajnost, da to nije nešto što se
dogodilo samo u virtualnom prostoru, već da u ovom gradu, svi mi,
i muškarci i žene, koji zajedno činimo ovaj grad i ovo društvu,
vjerujemo žrtvama i slušamo ih. Hvala – govor je Petra
Čavlovića s prosvjeda ‘Žena hrabrost’.
