Od 20. rujna u Hrvatskom narodnom kazalištu u Varaždinu igra predstava ‘Bog masakra’ francuske dramatičarke Yasmine Reze. Predstava u režiji Lee Anastazije Fleger u kratkom je roku osvojila niz pohvala publike i kritike, kako zbog briljantnog teksta, tako i zbog odličnih glumačkih izvedbi. Jednu od četiri uloge igra mlada glumica Irena Tereza Prpić koja je u varaždinskom kazalištu od veljače na stručnom osposobljavanju. Uspio sam je uloviti par dana nakon premijere te porazgovarati o njenom studiju glume na Akademiji dramske umjetnosti, radu u Gavelli te dolasku u Varaždin, piše Tim Hrvaćanin za Ziher.hr.
– Nakon što sam završila suradnju s kazalištem Gavella u rujnu prošle godine, umjetnički ravnatelj HNK u Varaždinu Ozren Prohić pozvao me da ovdje radim Moliereovog ‘Škrtca’ u režiji Vinka Brešana. Prohić je profesor režije na ADU i iako meni nije ništa predavao, gledao je skoro sve moje ispite i dobro poznaje moj rad. Na ‘Škrtcu’ sam prošle jeseni radila kao vanjska suradnica, a od 1. veljače sam u HNK-u na stručnom ospobljavanju.
U međuvremenu je zaigrala u ‘Čeličnim magnolijama’ Roberta Harlinga u režiji Barbare Rocco, za koju kaže da je ‘prava ženska predstava’. Do kraja godine čeka je još jedna predstava, autorski projekt Saše Božića i Ksenije Zec ‘5 minuta prije tebe’ koji će ovih dana početi s probama, a premijera se očekuje sredinom studenog.
No do onda će još nekoliko puta uskočiti u cipele Annette Reille, pomirljive majke i supruge koja se, isprovocirana postupcima svoga supruga i bračnog para Houllié, njima samouvjereno suprotstavlja te pritom oslobađa okova vlastite pristojnosti.
– U ‘Bogu masakra’ se radi o društvenim maskama koje si roditelji sami nameću i u nastojanju održavanja tih maski u situacijama kad moraju riješiti neke konkretne stvari, te maske polako počinju padati, a oni nekako malo po malo ispadaju karkature samih sebe. Općenito se govori o pošasti u zadnjih nekoliko godina – miješanju roditelja tamo gdje bi trebali i tamo gdje ne bi trebali. Potpune krajnosti, imamo roditelja koji se previše zanimaju za svoju djecu, postoje roditelji koji ne pokazuju gotovo nikakav interes – rekla je o predstavi na press konferenciji uoči premijere.
Rođena je u Zagrebu, ali je odrasla u Rovinju. Nakon srednje škole upisala je i dvije godine studirala stomatologiju u Zagrebu. Akademiju je upisala 2010. godine iz ‘drugog pokušaja’.
– Uvijek me svi pitaju ‘pa kak si ti otišla sa stomatologije na glumu’, ali pitanje je kako sam ja uopće došla do stomatologije. U Rovinju nije bilo dramskih studija kad sam bila mala, ali uvijek sam maštala da bi htjela biti glumica, da bi se mogla baviti nečim u umjetničkom području. Bavila sam se plesom u Rovinju i mislim da mi je to prva ljubav. Onda je došla srednja škola, pubertet, malo se dvoumiš pa sam nakon srednje odlučila da idem na stomatologiju ili medicinu jer su mi dobro išle kemija i biologija. Mogla je to biti i nešto skroz drugo, no što god upišem odlučila sam da ću jednog dana probati na Akademiju. Jednom sam probala i nisam upala, ali skužila sam da ja to definitivno želim i na drugoj godini sam se ispisala sa stomatologije i pripremala za prijemni.
Prošle je godine, na posljednjoj godini studija, odigrala dvije zapažene uloge u kazalištu Gavella u Zagrebu. U predstavu ‘Bojim se da se sada poznajemo’ Ivora Martinića upala je kao zamjena Ivani Roščić, i to na poziv ravnatelja Gavelle Borisa Svrtana.
Ubrzo nakon te premijere redateljica Franka Perković odabrala ju je za lik Desdemone u ‘Othellu’. I Perković i Svrtan njezini su bivši profesori s Akademije. S Perković je već na Akademiji radila ‘Othella’, no ističe da su to posve različita iskustva.
– Bila su to potpuno dva različita načina rada, bez obzira na istu ulogu i istu redateljicu. Na Akademiji smo radili samo scene, nije bio cijeli komad tako da nije bila ni cijela uloga. I naravno, drugi ljudi. Radila sam sa svojim kolegama s klase s kojima sam ipak bliža i s kojima provodim cijele dane. Gavella mi je bila nova sredina, nisam se odmah mogla osloboditi. U radnom okruženju, uz svakodnevne probe, susrećeš se s nekim stvarim o kojima na Akademiji nisi razmišljao jer se prvenstveno baviš svojom ulogom, a onda u kazalištu vidiš i drugu stranu, produkciju i stvari koje često umaraju, ali to je sve dio posla. Bilo je zahtjevno, ali mislim da sam se dobro snašla u tome. Zahvalna sam što mi se otvorila ta prilika, za mene je to bilo jedno veliko iskustvo. Upoznala sam divne kolege glumce s kojima je bio užitak raditi. Nisam zamišljala raditi dvije ozbiljne predstave u našem vodećem dramskom kazalištu, i to jednu za drugom.
U ‘Othellu’ je s njom igrala i kolegica s Akademije Tihana Lazović koja je u međuvremenu odigrala glavnu žensku ulogu u nagrađivanom ‘Zvizdanu’. Prošle je godine na ADU diplomiralo čak 18 mladih glumaca. Njih 12 je iz klase Irene Tereze, dok su neki produžili studij, a neki su se nakon par godina pauze malo kasnije vratili na diplomski. Sara Stanić je sada, kao i Irena Tereza, u Varaždinu, Nikola Baće je u ansamblu Gavelle, Dajana Čuljak radi u ZKM-u, a Matija Čigir, Dubravka Lelas, Luka Bulović, Ana Vučak, Pavle Vrkljan i Filip Vidović su na osposobljavanju u Trešnji.
– Puno nas je bilo na 5. godini. To je bilo dobro za nas, omogućilo nam je da predmet po predmet slušamo i položimo. Zbog toga smo na toj zadnjoj godini imali više vremena za organizirati se te uključiti u projekte van Akademije. S Akademije nosim samo lijepe uspomene. Tamo smo bili od jutra do mraka. Doduše, mislim da nije nužno toliko vremena provoditi tamo. Nekad to zna biti kontraproduktivno jer se čovjek jednostavno toliko fizički iscrpi da ne može biti kreativan. Znali smo do ponoći biti na klasi i onda ne stigneš ni u kazalište ili kino, a mi bi prvi trebali sve pogledati. Ali s druge strane to ti postane drugi dom. Toliko nas je malo tamo i toliko dobro upoznaš ljude da funkcionirate na nekoj drugoj razini.
Diplomski ispit bio joj je ‘Ujak Vanja’ A. P. Čehova u klasi hvaljenog redatelja Bobe Jelčića. Predstavu su nekoliko puta u travnju i svibnju 2015. izveli na scenama ADU. Iako su svi s njene klase pronašli angažmane u kazalištima ili na filmskim projektima, 18 diplomiranih glumaca godišnje brojka je koja i nju zabrinjava. A tih 18 je samo iz Zagreba, još ih otprilike toliko diplomira u Osijeku, Rijeci i Splitu. Gdje će toliko glumaca naći posao?
– Situacija nije drugačija od one mojih prijatelja i poznanika koji se bave nečim drugim, ali je činjenica da se u zadnje vrijeme u Hrvatskoj otvorilo toliko Akademija da jednostavno statistički nije moguće da će se svi zaposliti. Osoba koja završi glumu, pogotovo cure, mogu glumiti u rasponu 10 godina, 5-6 godina mlađe likove od sebe i 5-6 godina starije. 20 novih glumica godišnje – to su sulude brojke. Akademije su sigurno radno mjesto nekom drugom, ali to nije usluga onima koji upisuju. Po osobnom iskustvu, ponekad se vidi da se interesi studenata ne stavljaju u prvi plan, nije im sve podređeno jer bi inače bili puno zadovoljniji.
Svaki studij ima svoje dobre i loše strane. Kao najdražeg profesora bez razmišljanja ističe Tomislava Rališa. On im je dugo predavao scenski govor i ističe da je njegov način razmišljanja blizak njezinom, nekoj svijesti o procesu.
– Kod svakog profesora je bilo drugačije, kod svakog sam nešto naučila i kod svakog se malo razočaraš, no drago mi je da sam ih većinu prošla, mislim da je važno sve proći. Mislim da je našoj generaciji suđeno da se sami zapošljavamo, da sami pokrećemo poslove, autorske projekte i da se izborimo za mjesto pod suncem. Profesori su nam govorili: pokrenite se, čitajte, pišite, odlazite na radionice, sami počnite razmišljati što biste mogli. Prošlo je vrijeme kad možeš sjediti doma i čekati da te netko pozove na audiciju.
Osim u kazalištu, radila je na dugometražnom filmu ‘Nije sve u lovi’ te kratkometražnim filmu ‘Ko da to nisi ti’. No na pitanje film ili kazalište odgovara ‘oboje jer smo toliko malo tržište da se čovjek ni ne može opredijeliti za jedno od toga, bilo bi lijepo kad bi se čovjek mogao specijalizirati.’ Nakon niza predstava u Gavelli i Varaždinu, voljela bi steći i nešto više iskustva na filmu.
– Svako iskustvo je dobro, i kad je dobro i kad je loše jer neizmjerno puno naučiš. Pogotovo kad je loše jer onda znaš što ne, i možeš to u sljedećim projektima puno brže prepoznati, kad shvatiš da to nije to ili da bi se već u početku moglo promijeniti. Ništa nije sigurno, može biti genijalna glumačka postava i genijalan tekst pa predstava ispadne jako loša. Zato je veoma bitan taj proces rada koji sve odlučuje. Kad se nešto radi na brzinu, onda je rezultat takav kakav je – kazala je Irena Tereza Prpić za Ziher.hr.
