HNK u Varaždinu ovom predstavom (u manjem obujmu) i 'Slučajem vlastite pogibelji' (u većem) spojio je u jednoj sezoni dvije priče iz malog Međimurja – toliko bliske, a opet toliko različite.
Scena Rogoz Hrvatskog narodnog kazališta u
Varaždinu treći je put ove sezone bila poprište
premijere. Nakon
‘Režima iscjeljenja’ Tanje Šljivar
te lutkarsko-dramskog projekta
‘Šapat duše’ Tamare Kučinović,
u Rogozu je postavljena poetska drama Ivone
Marciuš
‘Kisela krv’.
HNK u Varaždinu ove je sezone jake adute postavilo na Veliku
scenu – jer to
‘San Ivanjske noći’ i
‘Slučaj vlastite pogibelji’ svakako jesu – ali svojevrsna
underground scena unutar nacionalnog kazališta zahuktala
se u posljednja dva mjeseca.
U ‘Režimu iscjeljenja’ s petero glumaca (Hana Hegedušić,
Beti Lučić, Helena Minić Matanić, Marko Cindrić, Karlo
Mrkša) bačeni smo u distopijski, postpandemijski svijet
u kojem se na crnohumorni način traga za iscjeljenjem tijela i
duše. ‘Šapatom duše’ (Filip Eldan, Sunčana Zelenika
Konjević, Nikša Eldan, Sara Ipša, Marinko Leš) gradi se
još aktualniji diskurs problema izbjeglištva, raseljavanja i
nejednakosti na širem spektru pa tako ni ‘Kisela krv’ nimalo ne
odstupa od atmosfere koju Rogoz može savršeno pružiti – komorno
kazalište za tri puta manji broj gledatelja nego što to pruža
Velika scena, ali i neposrednijom vezom s publikom koja na
metar-dva od sebe proživljava i doživljava, ponajprije,
egzistencijalna pitanja.
Razgovori s mrtvima
Strah i tjeskoba uvukli su lik Unuke (Dea
Presečki) u priču u koju se nije željela vratiti. Vraća
se u rodno međimursko mjesto, prisiljena zbog preminule obitelji.
Pitanje što se dogodilo nameće se odmah na početku, dok Unuka
daje odgovore u vidu ‘curenja’ plina u noći kolinja. Odmah se
postavlja pitanje slučajnosti tog događaja jer Unuka, poznavajući
Baku (Ljiljana Bogojević) i Majku
(Barbara Rocco), ima otvorene sve opcije.
Već smo spomenuli da se ovdje radi o poetskoj drami pa bi bilo
kakvo odlaženje u kriminalističko-istražne vode pokopalo cijeli
koncept nametnute drame koja ima monološki karakter. Doduše, samo
u prizvuku, jer likovi Bake i Majke su itekako prisutni, samo ne
na onaj način na koji bi se očekivalo. Iako Unuka postavlja
pitanja i traži odgovore, konverzacija s duhovima bazira se na
stalnom konfliktu između generacija. Nepomirljivost i neshvaćanje
između Unuke s jedne strane te Majke i Bake s druge
strane sveprisutna je u scenskoj igri koja se događa na
nekoliko kvadrata.
Tri lika okružena su publikom, a među njima nalaze se stolovi sa
svjetiljkama koje ponekad trepere i pokazuju prisutnost viših
sila. Razgovori s mrtvima nipošto nisu novi koncept, ali režijska
rješenja Marine Pejnović i jednostavnost
prelaska sa scene na scenu su svrhovita i radnja, iako naoko
sporo teče, otvara sve dublje i dublje rane koje je obitelj
zakopala u svojoj prošlosti. Zakopala, ne i suočila. Upravo taj
sukob između žena tri generacije pratimo u ‘Kiseloj krvi’,
slušamo njihove priče iz davnina koje nisu nimalo lijepe, ogrnute
su tragičnošću, nasiljem i traganjem za ponekim svjetlom koje se
gotovo uvijek pretvori u tamu.
Naturalizam po međimurski
Ekspresija tijelom, riječima i mimikom, ta osjećajnost kod Unuke
naglašena je u prvom dijelu predstave, a kako se raspliće klupko
sjećanja kod Bake i Majke, povećava se tenzija i napetost koja
traje sve do samog kraja u kojem prevladava popevka, taj stalni
pratitelj međimurskih običaja, tradicija i događaja, od kolinja
do fašnika, od objeda do plesanja. Zanosan je i strašan ”prljavi
jezik”, u kojem nema psovanja, ali ima mnoštvo dijalektalnih,
naturalističkih struktura riječi od kojih se okreće utroba. Tome
pridonosi i uvjerljivost u izričaju Ljiljane Bogojević u
kombinaciji s dvoglasnim pjevanjem s Barbarom Rocco. Duhovni
(ne)mir proizlazi iz glazbe (Vid Hribar) kao
lajtmotiva kojim se povezuje početak i kraj, rođenje i smrt, dok
se Dea Presečki istovremeno nalazi u ulozi one koja sluša i one
koja želi da je čuju.
Barem bi tako, u nekoj paralelnoj stvarnosti, Unuka pomogla
drugima da nađu sebe i, konačno, da se oslobode okova koja su ih
vezala tijekom cijeloga života.
Dramatičarka Marciuš, inače studentica pete godine dramaturgije
na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, zagrebla je u
poprilično duboke, intimne obiteljske vode, oblikovane društvenim
normama te ženskim glasom koji se u tako postavljenom svijetu ne
može čuti. On je utišan, osuđen na patnju i pokoravanje. Nalazimo
se u Međimurju, ali narativ se može prepoznati i izvan granica
Mure i Drave, dok je sve ostalo pitanje ‘prostora u vremenu’.
Tisuće sličnih priča
Marina Pejnović u povratku u varaždinsko kazalište pokazala je
režijsku raznovrsnost, prilagodljivost i jasnoću u onome što
očekuje od ostatka tima. Uostalom, vidjelo se to u mjuziklu
‘Glazba srca mog’, hit naslovu za koji je šteta što nije imao
više repriza, te ljubavnoj drami ‘Nema života na Marsu’.
Na kraju se cijela ‘Kisela krv’ čini i kratkom jer priča postoji
koliko je i ljudi. U drami se očituje i utjecaj književnih djela
Kristiana Novaka, nezaobilaznog kada spominjemo
noviju hrvatsku (dijalektalnu) književnost. Zanimljivo je kako je
HNK u Varaždinu ovom predstavom (u manjem obujmu) i sa ‘Slučajem vlastitite pogibelji‘ (u
većem), spojilo u jednoj sezoni dvije priče iz malog Međimurja –
toliko bliske, a opet toliko različite.
