Mnogi će 'Slučaj vlastite pogibelji' vidjeti kao nemilosrdno prokazivanje hrvatskog društva – policije i školstva ponajprije – ali ovo je prije svega seciranje onih koji ostanu sami u tami, trag svjetla za koje znamo da postoji, ali nam se zbog svih izvanjskih faktora i konteksta u kojem se nalazi čini nedohvatljivo.
‘Dužnost je nužnost djelovanja iz poštovanja prema zakonu’. Iako
u takvom poimanju etičke kategorije Kant misli na poštovanje
ćudorednog zakona u nama samima, nemali je broj situacija u
kojima se važe dobro(ta) i ono što odgovara biti čovjeka kada bi
se odlučio napraviti ono što je ispravno. Od antike do danas
pitanja etike i morala predmet su brojnih rasprava i zapisa, od
onih svjetovnih i filozofskih, kao što ih pronalazimo kod
Epikura ili Aristotela, pa do
religijskih, kao što je, na primjer, Biblija.
Osim njih, tim skupom nepisanih pravila i običaja bavili su se
književnici, znanstvenici, političari. Svaki je u svojoj sferi
ukalupio kako se određuju vrline poput hrabrosti, razboritosti,
mudrosti, savjesti o nekom nepotkupljivom moralnom sudištu koje
postoji u ljudima te se nepregledno rastače iz generacije u
generaciju, neprestano gušeći onaj drugi, nemoralni ili još gore,
imoralni segment u ljudskim postupcima.
A ljudi kao ljudi – mogu živjeti sa svjesno lošim odlukama,
grižnjom savjesti, možda i vjerujući da su njihovi postupci
ispravni, jedini mogući, djelujući u vjeri kako oni ne padaju pod
isti teret prava i zakona kao i ostali, a pošto smo se već
dotakli pojmova koji se izravno dotiču državnih ili gradskih
ustanova, vrijeme je da se suočimo sa ‘Slučajem vlastite
pogibelji‘, novom predstavom Hrvatskog narodnog
kazališta u Varaždinu, čiju smo praizvedbu imali prilike gledati.
Redatelj Ivan Plazibat kročio je brojnim
kazališnim daskama u Hrvatskoj, od onih Teatra &TD,
Kerempuha, HNK Split, dubrovačkog KMD-a, Dubrave pa do Gradskog
kazališta lutaka u Splitu te rada po teatrima u Bosni i
Hercegovini, a krajem 2021. režirao je u Varaždinu ‘Tartuffe,
Tartuffe, Tartuffe’. Premijerno se tada predstavio publici koju
će, gotovo dvije godine nakon, ponovno podsjetiti zašto je jedan
od najnagrađivanijih režisera svoje generacije.
Povratak u Međimurje
U ruke je dobio dvosjekli mač – roman ‘Slučaj vlastite
pogibelji’ objavljen je tek tjedan dana prije praizvedbe pa ga
dobar dio publike, kao i autor ovih redova, još nije pročitao. S
jedne strane, to može biti i dobitna formula jer neće biti
usporedbi što je i zašto promijenjeno te će se sve svaliti na
predstavljeno kazališno djelo. Ono što je nezaobilazno je
činjenica da se Kristian Novak
nakon sedam godina vratio na književnu scenu.
Računat ćemo i ‘Obješene’ (2005.), Novakov prvi roman pisan još
za vrijeme studentskih dana, ali izlazak iz poluprofesionalne i
ulazak u teškašku kategoriju počinje s ‘Črnom mati zemlom’
(2013.) te romanom ‘Ciganin, ali najljepši’ (2016.). Novak je
možda prestao osvajati naslove u karateu, ali samo da bi u
međuvremenu prešao na literarnu scenu te se osim sportskih
uspjeha mogao okititi književnim nagradama. Širok spektar tema
kojima se eksplicitno i implicitno bavi nije zaobišao ni
novi roman, isto kao i epicentar radnje – Međimurje je još uvijek
‘the mjesto’ u kojem se stvaraju likovi koji sa stvarnim osobama
imaju više poveznica nego što nam je priznato na početku, kada je
zastor, samo figurativno, još spušten.
I eto, Plazibat i Novak, umjetnički dvojac rođen prije 44 godine,
sada je povezan u kazalištu koje bi po svemu što ima trebalo
predstavljati centar kajkavskog idioma.
Prosvjeta i društvo
Kompatibilnost se osjetila još i prije same
praizvedbe. Novak je posjetio autorsku i glumačku ekipu na
probama, dok je na konferenciji književnik istaknuo kako smatra
da Plazibat ima jasnu viziju, a da je jedina ispravna pozicija
autora da se povuče te da bude na standbyju. Redatelj je
oko sebe okupio enormnu glumačku ekipu, govorimo o 32 potpisana
imena, koja je napravila ‘veliku fresku Međimurja 21.
stoljeća’, a ne bismo pogriješili kada bi umjesto Međimurja
stavili neki drugi hrvatski toponim.
Na sreću, u Međimurju se Novak dokazano dobro snalazi, razumije
koje su prednosti tog podneblja, a mane jezivo realno prenosi na
publiku. U svemu tome cijelu produkciju predstave osnažila je
autorska i glumačka suradnja s riječkim HNK Ivana pl. Zajca.
Pošto je ovo obrnuta situacija od uobičajenog procesa u kojem smo
prvotno upoznati s književnim predloškom, krenimo redom.
Počinjemo s Profom (Dea Presečki), profesoricom
i voditeljicom dramske skupine u srednjoj školi koja s grupom
učenika (Kazališni studio mladih) za zadatak uprizorenja odabire
Antigonu. Profa nema klasični odnos s njima. Nije to ‘stara
škola’ koja je polako iščeznula gubeći se u jačini granica koje
postavljaju prema učenicima. Prijateljski pristup, najblaže
rečeno, samo je jedan od načina na koje Profa utječe na polaznike
svoje grupe, čineći je omiljenom gotovo kod svih pa i nakon
‘incidenta’, okidača radnje s njezine strane.
Natruhe mraka i surovosti dobivamo u paralelnoj radnji koju vodi
Marli (Karlo Mrkša), interventni policajac koji
je taman upotrijebio sredstva prisile nad mrcinom Ivom
(Damir Puja), kada mu nakon intervencije i
naizgled raščišćene situacije kolega Posedi (Robert
Plemić) priopćuje mu da je brat Neno (Jan
Rendić), također policajac, mrtav. Samoubojstvo, kažu.
Komfor neznanja
Klupko se počinje petljati, ne odvlačeći gledatelja od radnje,
već ga dublje gurati u sustav, toliko poznat, toliko gadljiv, da
u cijeloj toj situaciji želimo gledati neminovnu patnju Marlija i
Profe. To je i mentalitet dosta privržen našem podneblju. Znate,
kada se dogodi nesreća, bilo prometne ili neke druge vrste, red
je izaći van i približiti se situaciji. Ne vrijedi propustiti
ništa jer nikada ne znate kada će doći trenutak u kojem ćete
znati više od istražitelja. Naša istina uvijek nam se čini većom
od tuđe.
Spomenuli smo tek dio glumaca, Presečki i Mrkša progovorili su
međimurskim dijalektom, njihova komunikacija i specifičnosti
narječja kojem se služe je na zavidnoj razini (Presečki je u tome
nešto vrsnija i zbog zagorskih korijena), a u tome ih prati i
familija. Dragi (Robert Španić), Profin partner,
poduzetnik je koliko i pripadnik raspale zajednice koja sve svodi
na novac i veze, brižno pazeći više na svoj posao nego na onu s
početka priču o dužnosti i moralu pa i čovječnosti.
Kompleksnije od odnosa između dvoje ljudi doživljavamo na
Marlijevoj polovici. Japa (Ljubomir Kerekeš) i
Seka (Hana Hegedušić) svojom ljutnjom i tugom
doprinose komornoj atmosferi oko kuhinjskog stola na kojem se
ciklično javlja potreba za pronalaženjem krivca za Nenadovu smrt.
Tko je odgovoran, zašto se ubio, je li se ubio te tko su ljudi
koji su mu prijetili, šikanirali ga i dehumanizirali prije smrti
– odgovori su koji se žele znati odmah i sada, bez jasnog
rezoniranja o tome kako bi do njih trebali doći. Sve je jasno,
policijska uprava u kojoj je Nenad radio nešto skriva, od
traljave istrage i nepotrebnosti obdukcije pa do ponašanja
ostalih kolega, kamen sumnje neprestano lebdi nad ojađenom
kuhinjom i akterima koji se u njoj okupljaju.
Jake sporedne uloge dosežu do samih statista (koji to ustvari
nisu), dok se posebna vrsta zla nadvija nad likom Trojnara
(Marko Cindrić), glavnog operativca Nenadove
policijske postaje koji diplomatski i pomirljivo pristupa
Marliju, vodeći se onom starom – ‘ruka ruku mije’. I dok latinska
uzrečica polako blijedi kako se klupko plete na trećem čvoru, ne
shvaćamo da smo već duboko ogrezli u nepotizam i korupciju te da
nam samo umijeće dijaloga i pokoji smijeh iz publike govori da
ono što gledamo nije baš stvarno. Bez obzira dotakne li se
Plazibat, ili ako ćemo Novak, policije, prosvjete ili obitelji,
rezultat je isti – sve je to previše poznato da bi bilo potpuno
izmišljeno. I tjeskoba počinje preplavljivati pozornicu kao magla
što pada nad grad.
‘Znaš da nema bliže’
Mizanscena je efektna, jednostavna, likovi i njihov karakter se
brzo hvataju za gledatelja, bez obzira na veliki broj izmjena na
pozornici, a režijska su rješenja odrješita te ne ostavljaju niti
najmanje sumnje u nelogičnost onoga što slijedi. Paralelizam
radnje sigurno nije olakšao cijelu situaciju, ali opisi iz
prošlosti, osvrti iz novina, voiceover ili scena
policijske patrole koja zaustavlja auto, čine sve da priču
pratimo iz praktički filmske perspektive.
U tome je najviše pridonijela kamera (Luka Ivić)
koja neprestano prati likove na sceni, ali i kada nestanu s nje,
koračajući hodnicima varaždinskog kazališta. Ekrani koji su se u
kazalištu pojavili prije nekoliko godina čine se posve
iskorišteni jer publici pričaju još jednu priču, daju joj još
jedan pogled na stvari kako ne bi posve ostali u moralnom i
doslovnom mraku.
Oblikovateljica svjetla Vesna Kolarec pružila je
svojevrsni akromatski opseg koji uz povremeno hladnu,
klaustrofobičnu i zlokobnu glazbu Hrvoja
Nikšića, vizualno i auditivno prati slučajeve koji se
nižu jedan za drugim, bježeći iz drame u triler, iz nečega što je
na tragu detektivskog žanra pa do čistog krimi miljea.
Kostimografija Petre Pavičić, prema tome, ni
nije mogla biti drugačija. Crni kožnjaci, sivi puloveri, smeđe
košulje, odijela i jakne sastavni su dio uz policijske uniforme
koje kruže pozornicom na odvjetnicima, novinarima, školskim
djelatnicima, susjedima. Sve je to naslonjeno na scenografiju
Liberte Mišan koja se sa svjetlima budi, ali i s
nedostatkom istih minimizira radnju.
O naglascima u govoru, duljini glasa, općenito o fonetici brinula
se jezična savjetnica Ines Carović. Možemo
govoriti više o uspješnom nego manje uspješnom urađenom zadatku,
ali teško se oteti dojmu da je glumcima s kajkavskog područja
jednostavno prirodnije uhvatiti donjomeđimurski poddijalekt.
Uostalom, ovdje je i do teksta, jer se dijalozi i monolozi lakše
prate nego što je to bio slučaj u ZKM-ovoj ‘Črna mati zemla’ gdje
su glasovne izvedbe pojedinih glumaca bile frapantne.
Za hrvatsku zbilju, za to što nam se svakodnevno
događa, kada skandali i afere niču kao novi apartmani na obali,
krivi smo si sami. Nema drugih neprijatelja, nekih Šveđana ili
Čileanaca, koji će nam napakostiti više od nas i napraviti plan
polarizacije. U društvu koje je ekstremno podijeljeno na stranke,
ideologije i strane svijeta teško je pronaći pravdu pa makar je
tražili i na jednako ekstremne načine. Mnogi će ‘Slučaj vlastite
pogibelji’ vidjeti kao nemilosrdno prokazivanje hrvatskog društva
– policije i školstva ponajprije – ali ovo je prije svega
seciranje onih koji ostanu sami u tami, trag svjetla i ljubavi za
koje znamo da postoji, ali nam se zbog svih izvanjskih faktora i
konteksta u kojem se nalazi čini nedohvatljivo. Pojedinci su u
žrvnju dok se ljudskost drugoga uzima kao sredstvo, a ne kao
svrha.
