Kad dozore trešnje, najmarljiviji čvorci na njima su djeca. Idući tako iz škole, nemali broj njih ne odoli napasti grana punih sočnih plodova koje vise iz kojekakvih dvorišta na ulicu. Pa te grane očerupaju. Sljedeći dan dolazi vlasnik očerupane trešnje u školu i žali se ravnatelju da su mu djeca na putu od škole do kuće očerupala trešnju.
Da, i? Ne obraća li se ogorčeni vlasnik trešnje na krivu adresu? Kakve veze ima škola s neodgojem djece? Zar učitelji trebaju djecu pratiti kući? Uči se njih u školi da se poštuje tuđa imovina. Uči ih se i kako se prelazi ulica, uči ih se da se na baca smeće okolo, svašta se djecu uči u školi. Ali, kad dijete radi nešto što ne bi smjelo, kad se nedolično ponaša, onda se jave pametni pa kažu: ‘Tako te uče u školi?’.
(Lj)ubi bližnjeg svog
Ne jednom su se tučnjave dogovarale za ‘poslije škole’. Mafijaški obračuni među učenicima i verbalne svađe pod odmorima često završe s onim ‘Vidjet ćeš ti kad ćemo ići kući’ zato što svi jako dobro znaju da se u školskoj zgradi i na školskom dvorištu ne smiju tuči, da će snositi debele posljedice ako se potuku na prostoru takozvane ‘Nulte tolerancije na nasilje’ koji ima svaka škola.
Obećanja se većinom i održe pa čim završi nastava (ukoliko onaj kome su obećane batine ne klisne kući brže od nabrijanog nasilnika i tuži ga tati) odmah iza ugla školskog dvorišta razvije se klasična sačekuša. Klinci se pomlate, a roditelj ovog koji je popio batine dojuri sutradan u školu. Naravno da su učitelji i škola krivi. Zato što, valjda, nisu a) prisluškivali razgovore učenika, ni saznali za prijetnju batinama (inače je ništa lakše za četrdesetak učitelja znati sve o svakome u svakom trenutku za svih šestotinjak učenika škole) i b) pratili sve učenike kući.
Kako kazniti u školi učenika za nešto što napravi nakon što mu “radno vrijeme” u školi prođe?
Uništavanje knjiga
Nakon zadnjeg dana nastavne godine po ulicama oko škola mogu se naći dijelovi ili stranice iz bilježnica, udžbenika i radnih bilježnica koje učenici poneseni radošću uspješnog završetka razreda rastrgaju kao gladni vukovi ovcu. Tko je kriv za smeće? Škola, naravno. Jer, sljedećeg dana, a možda i odmah nakon što učenici pobacaju papire po ulicama, ljutiti susjedi dojure – a kamo bi drugamo – u školu žaliti se.
Krivi su učitelji za taj nered. Krivi su jer nisu vodili dječicu za ručice kući. Svakog posebno.
Maturanti naši dragi
Kao prvo, kad si maturant znači da si vjerojatno već punoljetan. Ako si punoljetan znači da si odgovoran za svoje postupke. Čitam tako da u Zagrebu profesori, razrednici maturanata, vode tu punoljetnu dječicu od Jelačić placa do Bundeka i da ih tamo paze. Što ih paze? Da ne povrate po cipelama nakon što u sebe utoče hektolitre alkohola? Gradskom uredu se dostavljaju imena i prezimena učenika koji će sudjelovati u povorci i kontakt razrednika.
Kontakt razrednika!?! Dakle, ako razrednik nema službeni mobitel (a naravno da nema, jer u našem školstvu jedva skucamo lovu za spužvu i krede, od kud pare za službene mobitele) mora dostaviti u Gradski ured za prosvjetu svoj broj mobitela. A što ako razrednik nema mobitel? A što ako razrednik odbije dati svoj privatni broj mobitela?
Koja je logika da profesori na Norijadi, izvan škole, nepredviđeno Godišnjim planom i programom terenske nastave, moraju paziti na punoljetne osobe koje puše, piju i spolno su aktivni? Zar im trebaju držati svijeću, paziti da pravilno koriste kondom i otvarati im flaše s pivama? Odličan je jedan komentar na takav naputak kojim se profesore stavlja u ulogu zaštitara, policije i roditelja svih maturanata: kad izađu iz škole maturanti postaju briga Majke Prirode.
U redu, ima profesora koji to vole, koji rado prate svoje učenike na Norijadama. Tako bi i trebalo biti – tko voli nek’ izvoli, a ne da se opet profesore ponižava i naređuje im se da preuzimaju ulogu koju bi trebali imati roditelji maturanata.
Dakle, završi nastava, razrednik otprati učenike do vrata škole, mahne im i pošalje pusu i čeznutljivo gleda za polupijanim odraslim ljudima kako se odlaze radovati što će iz škole preseliti na Zavod za zapošljavanje. Onaj tko želi, može s njima jurcati okolo po gradu i paziti ih da se ne onesvijeste od alkohola. Ali to onda treba biti zaista stvar izbora, a ne naređenje.
Baš čuh dvije maturantice neki dan oko 15 sati popodne ispred trgovine kako jedna drugoj objašnjavaju: ‘Ja pijem od pola 9 ujutro.’ A druga će: ‘Nije to ništa, ja pijem od 7 jutros.’ Rekli bi – čega se pametan srami time se budala ponosi. Čarape im poderane, raščupane su, uniforma buba mare prljava, šminka razmazana. Jao djeco.
Do kad je radno vrijeme prosvjetara?
Jesu li zaista profesori i učitelji odgovorni za ono što učenici rade kad izađu iz škole? Ako škola ima šestotinjak učenika, na koji način prosvjetari mogu nadgledati baš svakog učenika na njegovom putu do kuće? Nevjerojatna je lakoća kojom se posao roditelja, policije, zaštitara i inih odgovornih osoba svaljuje na prosvjetarska leđa.
Kad učenik napusti školsku zgradu i školsko dvorište on postaje odgovornost svojih roditelja. I točka. Premlati li nekoga na putu kući, razbije li nečiji prozor, napravi li smeće, treba se obratiti roditeljima, a ne školi. U školama su učenici pod nadzorom. Na školskim dvorištima su učenici pod nadzorom. Sav ostali prostor je njihovo slobodno vrijeme.
Želje, čestitke i pozdravi za kraj
Maturantima želim uspješan upis na fakultete ili još uspješnije pronalaženje posla, ali u domovini. Želim im podnošljiv mamurluk nakon Norijada. I, djeco, pamet u glavu!
