Prošli su još jedni zimski praznici. Ovi će se pamtiti po tome što nisu svima jednako dugo trajali, neki startaju novo polugodište s ponedjeljkom, a u nekim školama gule klupe još od četvrtka.
Uvriježeno je poimanje da su, po običaju i navici, prosvjetari doma brojali ovce za vrijeme zimskih praznika. Ne zna narod koje se sve bedastoće izmisle kao ‘neophodni’ poslovi kako bi se neradnici pojavili u hladnim školama kad u njima nema djece. Jedan od tih famoznih poslova je i njezino veličanstvo inventura.
Ne spominje se inventura ni u kojem pravilniku kao dio nastavničkog posla, nema je ni u zaduženjima nastavnika. Nema je navedene ni u ‘ostalim’ poslovima. Ali, mora se odraditi ako ravnatelj stavi učitelja u inventurnu komisiju. Nema hoću – neću.
Inventura
U čemu se sastoji ta famozna inventura? Ovisno od škole do škole. Odnosno, ovisi o tome koliko materijalnih dobara škola ima. Obično postoje dvije komisije: jedna za sitni i jedna za krupni inventar. Inventura krupnog inventara izgleda otprilike ovako:
Imaš ploču? Imaš. Odlično, nisi je odnio kući. Kvačka. Imaš katedru? Imaš. Kvačka. Stolac za nastavnika? Kvačka. Pano? Aha, tu je, nisi ga iščupao iz zida. Kvačka. Ormara? Dva? Od kud ti drugi? Aha, dovukao si ga od kuće da imaš kud sa stvarima. No dobro, taj ne ide u inventurnu listu. Što si još donio od kuće? To ne brojimo. Brojimo samo vlasništvo škole. To je to. Sve s popisa je tu, ćaozdravo.
Inventura sitnog inventara: laptop? Tu! Projektor? Tu! Dva trokuta? Tu! Jedan je slomljen? Pa zalijepi! Kupiš ono momentno ljepilo i složi si. Šestar? Tu! Imaš grb iznad ploče? Tu je. Kvačka. Ćaozdravo.
Potrošni materijal
No dobro. Neke škole imaju više (ali neke i manje) sitnog i krupnog inventara po učionicama. Ne izgleda baš svugdje inventura ovako kako je opisano. Negdje se inventurne komisije pošteno narade.
Potrošni materijal se ne računa. Ono… dobiješ kutiju bijele krede na početku školske godine i mora ti trajati do lipnja. Pišeš stružući noktima po ploči. Jer, zaboga, ne možeš baciti centimetar krede! Krede u boji štediš kao da su u pitanju euri i zahvalan si izdavačkim kućama kad ti poklone koju kutiju istih makar su takve kvalitete da ne ostavljaju trag na ploči. Nikakav.
Fotokopirni papir također spada u kategoriju ‘imam ali ne dam’ kad te netko pita da mu daš dva – tri papira. Svaki papirić se čuva, teška srca se na njega kopira, a učitelji žive od donacija ili, u većini slučajeva, samostalno kupuju taj dragocjeni papir. Učitelja koji posjeduje legalno stečeni fotokopirni papir u boji gleda se sa strahopoštovanjem. I neizbježnim pitanjem: od kud ti? To je realna slika hrvatskog školstva. Bez naznaka svjetla na kraju tunela i pogleda u bolju budućnost.
I tako svake godine pod zimskim praznicima učitelji lepršaju s inventurnim listama po školama i shvaćaju kako zapravo ništa nemaju, kako su materijalno u devetnaestom, a ne dvadeset i prvom stoljeću.
Učitelj si, dakle kriv si
U jednim je lokalnim novinama, znakovitog slogana ‘novine kojima se vjeruje’, objavljen lov na vještice, odnosno, priča roditelja koji napadaju učitelja da im je taj, kako kažu, vrijeđao dijete. Vrlo neprofesionalno odrađen posao, jer se bez dokaza optužuje i proziva učitelj s 39 godina staža. Prema riječima prozvanog učitelja, učenik koji ga optužuje je marljivi kolekcionar jedinica.
Učiteljeva je krivica u tome što je rekao malom kolekcionaru da bi iz poštovanja prema roditeljima i baki koji ga hrane i oblače i brinu o njemu mogao malo i učiti.
Ali, budući da se tim novinama ‘vjeruje’, narod je povjerovao da je učitelj grubo i sustavno vrijeđao i omalovažavao učenika. Jer tako je rekao učenik. Jer tako su rekli roditelji. Koji, usput rečeno, ne žive s djetetom. Učitelj je, prema njihovim riječima, rekao dječaku, učeniku osmog razreda da je glup i da je za specijalnu školu.
Sad bi se trebali pobuniti roditelji svih učenika koji idu u ‘specijalnu školu’ (stari naziv za škole za učenike s posebnim potrebama) jer je prema riječima ogorčenih roditelja dječaka iz priče pohađanje te škole uvreda.
Učenik vs. učitelj
Riječ učenika protiv učitelja. Gdje je nestao sustav vrijednosti u kojem je riječ starijih bila zakon? U današnje se vrijeme više vjeruje djetetu, pubertetliji, nego renomiranom učitelju.
U komentarima ispod članka redaju se bivši učenici prozvanog učitelja i svi ga redom hvale i ističu njegov kvalitetan rad i predanost poslu. Međutim, svi smo mi u prosvjeti taj učitelj. Nikad ne znamo što će dijete doma reći, na koji će način nešto interpretirati i kako će to roditelji prevesti i protumačiti.
I onda, da dodatno zasole stvar, javljaju se pojedini novinari željni senzacija, koji su vjerojatno markirali predavanja iz novinarske etike na fakultetu i upru prstom na osobu, a znamo da je nabaciti na nekoga blato jako lako, ali to je blato kasnije izuzetno teško oprati. Zato, prvo provjeri pa onda piši.
Dječja usta
Djeca kod kuće lupaju svašta. Jedna je djevojčica tako rekla nakon jednog izleta svojoj mami da su se učitelji ‘častili’ na ručku dok su djeca jela ‘splačine’. I da su došli gladni s izleta.
Majka nije provjerila dječju informaciju nego je odjurila tužakati ravnatelju. Bilo bi dobro da na izletima učitelji fotkaju svoj tanjur i tanjur djece kako bi izbjegli takve optužbe.
Dječja usta u stanju su i smisliti i izmisliti svakojake pakosti kako bi napakostili učitelju koji im se je zamjerio. A roditelji sve više spremno dočekuju te izjave i bezrezervno staju na stranu djeteta, bez da daju šansu drugoj strani da kaže svoje viđenje.
Stani, razmisli, djeluj
Ne kaže se uzalud ‘Ispeci pa reci’. Mediji su moćni, stoga je potrebno vrlo pažljivo odabrati s čim će se istupiti u javnosti, što će roditelji reći novinarima, što će novinari napisati. Postoji o tome priča Čavli u ogradi. Proguglajte.
