Uvijek se nešto zabavno događa oko prosvjete. Nema šanse da nastane nekakvo zatišje ili dosada. Tako je i s novom godinom krenulo i novo veselje.
Parental advisory
Parental advisory, odnosno Roditeljski nadzor, koji se koristi na internetu, ali i kod određenih televizijskih programa je u posljednjih nekoliko godina izuzetno popularan, ali i vrlo koristan i poželjan. Zašto? Zato što se na televiziji, gdje i jest obično oznaka primjerenosti sadržaja dječjem uzrastu, prikazuje sve i svašta, bez cenzure. Parental advisory pomaže roditeljima da sami procjene jesu li neki sadržaji za dječje oči i uši ili nisu, prije nego svojeg juniora posjednu pred televizor i daju mu slobodno daljinski u ruke.
Također, nećemo ponovno pisati koliko je važno da roditelji imaju nadzor nad internetskim sadržajima koje im djeca pregledavaju.
Međutim, u posljednje se vrijeme postavlja pitanje treba li se opcija Roditeljski nadzor zadržati samo na sadržajima s interneta i televizije. Nedavno se javila inicijativa u jednom gradu, a vezana uz kazališne predstave, kako bi na predstave trebalo staviti oznaku za koje dobne skupine pojedine predstave nisu ili jesu primjerene.
Povuklo se na odgovornost i (naravno, a koga bi drugoga) učitelje, koji, eto, vode djecu na njima neprimjerene predstave gdje djeca čuju i vide što ne bi trebala ni čuti ni vidjeti. Oni koji su se tako opet okomili na učitelje očito ne znaju i nisu upućeni u to da većinom predstave koje su u ponudi učitelji ne gledaju prije nego vode učenike. E sad, kako bi se izbjeglo to da se odvede učenike na neku predstavu pa se onda zajedno s njima crveni u gledalištu lako bi se izbjeglo nekakvim ‘prosvjetarskim’ popustom na kazališne predstave pa bi učitelji mogli pogledati predstavu prije i prosuditi jesu li sadržaji primjereni dobi učenika koje namjeravaju voditi ili ne. Mogla bi se, recimo, i organizirati predstava ‘samo za učitelje’ na kojoj bi tada svi učitelji iz zainteresiranih škola mogli dobiti uvid u predstavu.
Kad u kazalištu naučiš podrigivati
Dogodilo se tako jednom da se odvelo djecu na razvikanu dječju predstavu razvikanog teatra, a u kojoj je sve vrvjelo od ‘prdnuo sam’, ‘kaka mi se’, podrigivanja na pozornici, glumljenja alkoholiziranog stanja, dizanja noge za mokrenje u psećoj pozi, zakopčavanja šlica i slično.
Opće je poznato da se nedostatak humora često pokušava nadoknaditi psovkama i karikiranjem i izrugivanjem osnovnih fizioloških potreba. Tako je bilo i u toj predstavi. Djeca kao djeca, njima je smiješno kad netko prdne pa su danima poslije predstave glasno prdjela po školi i tome se smijala. Možda je to nekima smiješno, ali definitvno prelazi granice pristojnog ponašanja i dobrog ukusa. Da je učiteljica koja je djecu odvela na tu predstavu imala prilike prije (ali ne o trošku svoje skromne plaće) gledati, najvjerojatnije ne bi odvela svoje učenike na takvu vrstu zabave ma koliko se ona kazalištem zvala.
U mnogim se predstavama može čuti neprimjeren rječnik, vidjeti dječjem oku neprimjerene radnje, u žaru i pod okriljem umjetnosti nađe se i poprilično vulgarnosti, a ponekad i sirovog primitivizma. To odrasli znaju razlučiti i smjestiti na pravo mjesto, ali djeca teško.
Sve u svemu, kako je osoba s početka priče koja je pokrenula inicijativu Roditeljskog nadzora za kazališne predstave dočekana na noževe, opet se na /zlo/djelu pokazala ona stara da ‘nije važno što govori nego tko govori’. Politički protivnici i dio javnosti nisu stali i razmislili je li ideja sama po sebi korektna i na mjestu, a realno gledano jest, nego su stali razvlačiti osobu i rugati joj se. No, ako tima istima dođe dijete iz kazališta i počne psovati, prdjeti, podrigivati u javnosti, prvi koga će napasti su učitelji koji su odveli dijete na predstavu. Zna se tko je dežuran Pedro.
I opet Pedro
Početkom ove godine na jednom je roditeljskom portalu osvanulo pismo jedne ogorčene majke u kojem kaže kako je njezino desetgodišnje dijete ozlijeđeno na satu Tjelesne i zdravstvene kulture prilikom preskakanja kozlića te da je tada nosilo longetu na ruci i zbog nje nije moglo pohađati nastavu. (Nije baš jasno zbog čega netko s longetom na ruci ne može polaziti nastavu, al’ hajde.)
Majka traži isplatu invaliditeta, što je osiguravajuća kuća odbila s objašnjenjem da nije povredom nastao trajni invaliditet.
Ali ima još! Biser se javlja kod odgovora gospođe pravnice. Pravnica savjetuje majci neka od škole traži naknadu štete jer (citiramo): ‘škola odgovara za ozljede koje djeca zadobiju tijekom boravka na nastavi, ali i tijekom odmora, te se ne može osloboditi svoje objektivne odgovornosti čak niti pozivom na povremenu zabranu danu učenicima da ne preskaču ‘kozlić’.'(izvor: roditelji.hr)
Moooolimmm? Odgovor pravnice svakoga sa zdravim razumom jednostavno ostavlja bez teksta. Dakle, u školi nešto djetetu zabraniš, dijete to ipak napravi (to se zove ‘neposlušnost’), pri tom se ozlijedi i onda si svejedno kriv. Na kojoj planeti gospođa pravnica živi? Je li ona svjesna da jedan učitelj ima dvadesetak, a nerijetko i više djece na koje mora paziti? Je li ona svjesna da nisu sva ta djeca ‘cvijeće’ već među njima ima i malih fakina, nespretnjakovića, maminih maza i ADHD – ovaca? Je li pravnica svjesna da je i preskakanje kozlića dio nastavnog programa? Nisu sva djeca jednako spretna. U današnje vrijeme na satovima TZK sve je više nespretne djece, pretile djece, djece koja ne znaju ni hodati jer ih se svugdje vozi autom, djece od kojih su i puževi brži, djece koja se zapušu kao kronični astmatičar nakon pretrčanih 50 metara, djece kojima je koordinacija pokreta nepoznanica, djece koja se panično boje lopte. Pa jesu li prosvjetari krivi za takvo fizičko stanje učenika?
Dio ‘ozljeda zadobivena tijekom odmora’ je isto sladak. Bilo bi poželjno da dotična odvjetnica dođe nekoliko dana dežurati pod odmorom na hodniku pa nakon toga dati mudar savjet kako imati na oku u isto vrijeme nekoliko stotina učenika, od koje većinu pere pubertet i pate od hormonalnih poremećaja. U razrednoj nastavi još nekako – učitelj sjedne u razred i ne miče se iz njega, ali ni to nije garancija da se nekom djetetu nešto neće dogoditi. No, ukoliko učitelj provodi odmore s učenicima, uvijek će se naći roditelj koji će reći kako dotični učitelj ograničava djetetove slobode.
Zna se tko je uvijek i za sve kriv
Kako god okrenemo, uvijek i za sve su krivi učitelji, profesori, škola. Ma što i kako radili, opet će se naći ‘pametni’ koji će svu krivicu ovog svijeta svaliti na neradnička prosvjetarska leđa.
