Pratite li događanja u Turskoj? Raspravljate li? Zgražate li se? Navijate za Erdogana? Ili, što je vjerojatno najgore, nije vas nimalo briga?
Ovo što se događa u Turskoj, i to ne samo sada, u proteklih tjedan dana, nego već puno desetljeće (i više) pokazatelj je kretanja u cijeloj Euroaziji, a u ovom ‘Euro’ dijelu nalazimo se i mi.
Hrvatska je nedavno uspjela potpuno izignorirati treću godišnjicu punopravnog članstva u EU. Istina, malo je sjenu na taj događaj bacio Brexit, malo iznimno naporna i frustrirajuća domaća politička previranja i Vlada koja je srušila samu sebe. Ali ipak, da u tolikoj mjeri zanemarimo datum koji je bio ostvarenje strateškog nacionalnog cilja od trenutka osamostaljenja? Datum, koji, iako je došao barem desetljeće, ako ne i dva, prekasno, ipak predstavlja povijesni trenutak za ovu našu lijepu, ali kompliciranu kiflicu?
Istina, obećavali su brda i doline, europske fondove, razvoj… I mnogi su u to povjerovali. Poput one urnebesno duhovite sličice iz jedne Kishonove priče, kada se vlak, čim negdje u Alpama iz Italije pređe zamišljenu granicu sa Švicarskom, u jednom trenutku sam od sebe počisti, prestane smrditi, prozori postanu prozirni, kondukterova košulja se vrati u hlače, a vozni red odjednom opet vrijedi.
Ne, milijarde se nisu slile, pravosuđe je vjerojatno u lošijem stanju nego tik pred završetak pregovora, a materijalni efekti članstva nisu jasno vidljivi. To je ozbiljan problem. Međutim, ekonomski razvoj i stabilnost nisu jedina poanta priče.
Unija je u odnosu na Zajednicu, politička, ali i unija vrijednosti. I, ne, ona nije samo ‘vječni mir’ u Europi, postignut konačnim pomirenjem Francuske i Njemačke, ona je prije svega splet vrijednosti i standarda koji Europu čine Europom. Europa je do njih došla preko jezera krvi, kako tuđe, tako i europske, nemojte to zaboraviti, ali je došla. A sada, kao da ih polako, ali sustavno, napušta.
Jedna stvar stoji i to potpuno neakademski i veoma kolokvijalno – Europa, uz sve ozbiljne zamjerke – je sloboda. Ili bolje rečeno – slobodno društvo, bez obzira kako mi nazivali politički sustav unutar kojeg ono postoji. Izbjeglička kriza prošle godine, ograde koje su se podigle, sumanuti razlozi britanskih glasača za Brexit, rast neo-nazi stranaka u Istočnoj Europi, ali i Skandinaviji – sve su to simboli europskog i svjetskog ‘rikverca’ u odnosu na slobodu.
Bivši sovjetski disident Nathan Sharansky, čovjek koji dobro poznaje neslobodno društvo i koji je odrastao i živio u okruženju koje je prema njemu, zbog političkih stavova i aktivizma, ali i podrijetla, bilo represivno (proveo je devet godina u zatvoru od čega lijepi komadić u samici), svojedobno je pisao o tzv. testu glavnog trga.
Ukratko, Sharansky kaže da, ukoliko pojedinac u nekoj državi ne može stati na glavni trg nekog grada i jasno i glasno izraziti svoje stavove i misli bez da strahuje da će biti uhapšen, zatvoren ili fizički napadnut, taj pojedinac ne živi u ‘društvu slobode’ nego u ‘društvu straha’. I još dodaje: ‘…ne možemo se smiriti dok svaka osoba, koja živi u društvu straha ne izbori slobodu…’
Što mislite, može li pojedinac u Turskoj danas izaći na znameniti trg Taksim u Istanbulu i bez ikakvog straha od hapšenja, zatvaranja ili fizičkog nasilja glasno i jasno zagrmiti da je Erdogan autokrat i diktator (bez obzira je li to istina ili ne) ili da je, primjerice, nad Armencima izvršen genocid? Turska vam je daleko?
Ajmo bliže.
Može li pojedinac stati u onaj lijepi park ispred mađarskog parlamenta i bez ikakvog straha od hapšenja, zatvaranja ili fizičkog nasilja zagrmiti da je Orban autokrat i fašist (bez obzira je li to istina ili ne)?
Idemo još bliže?
Kako se proveo stanoviti Njec Hranjec, prije ni godinu dana, kada je preko puta ilegalno postavljenog šatora u Savskoj 66 nježno i oprezno, čitajući ‘Tajnu krvavog mosta’, blago, vjerojatno i ne znajući da to radi, provodio ‘test glavnog trga’ (s tim da Savska čak nije ni trg)? Sjećate li se? Nakon što su ga neki od šatoraša napali, policija ga je uhitila zbog remećenja javnog reda i mira. Njega. Ne njih.
I, ne, to nema veze s trenutnom političkom opcijom na vlasti. Pa Hranjeca je uhitila ‘lijevo-liberalna’ vlada, koja se, u odnosu na ove druge, dičila da predstavlja branu pred nadirućim klerofašizmom koji će zabiti dodatni čavao u lijes izgradnje slobodnog društva u Hrvatskoj. Vidjeli smo, do određene mjere su bili u pravu, samo su zaboravili da su i oni sami lupali čekićem.
Izgleda li vam Turska i dalje daleka? Meni ne. Ovo što se događa tamo ekstreman je primjer kako sustavno rušenje nastojanja izgradnje slobodnog društva završi kada se poklope jeftini populizam, ekstremni politički tradicionalizam (tamo se to zove islamizam, kod nas klerikalizam), kvazi-historicizam, geopolitička nestabilnost i duboke podjele unutar društva.
To završi promptnim, nevjerojatno učinkovitim hapšenjem tisuća i smjenama desetina tisuća ljudi svih profila – od oficira, policajaca pa do državnih službenika i – a to je zastrašujuće – učitelja, profesora, dekana.
To završi napadom na knjižare i knjižnice – uskoro vjerojatno i paljenjem knjiga te izvanrednim stanjem u kojem predsjednik sljedeća tri mjeseca vlada dekretima.
Predsjednik, kojeg je puč navodno iznenadio, ali koji je itekako bio spreman, s očito odavno pripremljenim proksripcijskim listama, reagira trenutnom i učinkovitom odmazdom prema svima koje smatra neprijateljima, bili oni pučisti ili sekularna oporba. Vraćanje smrtne kazne je također realna opcija.
Gdje smo tu mi? Nedavno je predsjednica republike jednu manjinu upozoravala na to da svaka akcija ima reakciju, potpredsjednik vlade je bez treptaja oka i sumnje u glasu spominjao da svatko ima pravo na svoje mišljenje, ali unutar vlastita četiri zida, a glasni, iako opskurni, pripadnik vladajuće, sada već bivše koalicije, ponosno sanjao o konačnom dokinuću sekularizma u Hrvatskoj.
Mogao bih nabrajati ekscese tog tipa na još barem tri kartice teksta i jedini zaključak bio bi da to više nisu ekscesi, nego platforma. A to vam je već lijepi korak prema turskoj stvarnosti.
Toliko smo već načeti napadom na ‘slobodno društvo’, koje nismo ni upola stvorili, da nam obljetnica punopravnog članstva u političkoj Uniji, koja kao najviši ideal postavlja upravo slobodu i ljudska prava, ne znači praktički ništa.
Čak ni formalno. Pa onda Sabor 1. srpnja zjapi prazan.
Ali Erdogana, koji vlada dekretima, tvrdi da žene nisu jednako vrijedne kao muškarci i smješka se na paljenje knjiga, u Zagrebu prva žena predsjednica Hrvatske dočekuje poput sultana.
Hrvatska je, načinom na koji smo prihvatili i pomogli stotinama tisuća migranata, pokazala da altruizam, ljudskost i solidarnost nisu strani pojmovi u našem društvu. Naprotiv. No što bi bilo da je umjesto, brojkom i slovom dvoje, azil u našoj zemlji zatražilo, recimo, deset tisuća ‘njih’?
Njima, lišenima privilegije slobodnog društva, jasno je što je Europa. Ona je njima ono što polako prestaje biti nama – pojam slobode, mjesto gdje, barem idealizirano, mogu biti slobodni i bez straha da će ih država klepnuti po glavi zbog boje kože, svjetonazora, vjere ili mišljenja.
Ali što će biti ako dozvolimo da ta Europa nestane, a veoma utjecajne i aktivne političke snage jednako aktivno rade na tome? Kamo ćemo mi otići?
