'Praćenja pokazuju da su zlostavljači i sami u djetinjstvu bili zlostavljani, to je zloćudan začarani krug', rekla je Dubravka Novak na prosvjedu 'Žena hrabrost'.
Protekle subote, 19. rujna, na varaždinskom Korzu održan je
prosvjed pod nazivom ‘Žena hrabrost’.
Prosvjednici, njih oko 150, okupili su se tom prigodom ponajprije
kako bi pružili podršku žrtvama seksualnog zlostavljanja i
uznemiravanja za koje je optužen psihijatar Opće bolnice
Varaždin, sada djelatnik na odjelu palijativne skrbi u Novom
Marofu.
No budući da se 22. rujna obilježava Nacionalni dan borbe
protiv nasilja nad ženama, već na prosvjedu nekoliko
dana ranije govorilo se općenito o tome društvenom problemu.
Toga 19. rujna na prosvjedu je govorila Ksenija
Krčar, organizatorica, kazališna redateljica i
feministica, zatim Dubravka Novak, dobitnica
nagrade za promicanje prava djece i nastavnica, Sanja
Cesar, koordinatorica Centra za savjetovanje, edukaciju
i istraživanje te voditeljica programa ‘Spol, rod i seksualna
prava’, te Petar Čavlović, također jedan od
organizatora.
O aferi ‘Psihijatar‘ pisali smo dosad u brojnim
člancima, prateći aferu od samoga početka. Ekstenzivno smo
izvijestili i s prosvjeda održanog 19. rujna. Dodatnim člankom
izdvojili smo govor jedinog muškarca među govornicima, Petra
Čavlovića, koji je iznio tu perspektivu. A sada posebno donosimo
i govor Dubravke Novak, koji se dotakla nekih brojki i statistika
o seksualnom zlostavljanju među djecom, od najranije dobi. Brojke
su poražavajuće.
Njezin govor prenosimo u cijelosti.
Svako nasilje i zlostavljanje izaziva zgražanje, užas i osudu
zlostavljača i nasilnika – ili bi trebalo. Uza sve to, kada su
žrtve djeca, sućut prema zlostavljanom djecom je veća.
Evo nekoliko statističkih podataka od ove godine objavljenih
na stranicama Centra za nestalu i zlostavljanu djecu:
‘Istraživanja pokazuju da seksualno zlostavljanje najčešće
počinje u dobi između četiri i osam godina te da svaka četvrta
djevojčica i svaki šesti dječak do svojeg punoljetstva dožive
neki oblik tog zlostavljanja u kojemu ih odrasla osoba prisiljava
na sudjelovanje u nekoj seksualnoj aktivnosti koja, osim spolnog,
uključuje oralni i/ili analni odnos, masturbaciju, milovanje
spolnih organa ili izlaganje pornografskim videosnimkama,
knjigama, časopisima i drugim sličnim erotskim i porno
materijalima. Ono je rezultat nečovječnog i bezobzirnog ponašanja
pojedinaca. Nažalost, samo dio tih gnusnih patoloških počinitelja
biva otkriven.’
Ponovit ću: svaka četvrta djevojčica i svaki šesti dječak do
svojeg punoljetstva dožive neki oblik tog zlostavljanja u kojemu
ih odrasla osoba prisiljava na sudjelovanje u nekoj seksualnoj
aktivnosti!
A sad zamislite koliko djece imate u svom najbližem okruženju
– vaša djeca, njihovi prijatelji, prijatelji iz vrtićke grupe ili
razreda, mali rođaci, …
Do koje ste brojke došli? Deset? Dvadeset? Trideset?? Ako su
to brojke do kojih ste došli, onda prosječno, statistički, znate
bar jedno do čak osam seksualno zlostavljana djeteta!
Najčešći počinitelji seksualnog nasilja (čak oko 80%) su
djeci poznate, bliske i drage osobe. To su rođaci, roditelji,
skrbnici, odgojitelji, profesori, svećenici, koji svoje gnusne,
bezobzirne i patološke ciljeve najčešće ne ostvaruju silom i
izravnim fizičkim nasiljem, nego nagovaranjem, potkupljivanjem,
pritiscima, prinudom i drugim metodama prisiljavaju maloljetne
osobe na spolni odnos. Na šutnju i čuvanje tajne ih prisile
prijetnjom, zastrašivanjem i ucjenama.
Još malo statistike: Čak u 90% slučajeva djecu zlostavljaju
roditelji i rodbina, kućne pomoćnice, dadilje, skrbnici, nekad to
čine druge osobe, vršnjaci, rijetko odgajatelji i učitelji. Samo
u proteklom je desetljeću broj zlostavljane djece povećan za 74%,
a seksualno zlostavljanje poraslo je čak više od tri puta.
Sam čin je gnjusan, a kako reagira dijete?
‘Zlostavljano dijete nikome ne povjerava svoju patnju i
nesreću jer se boji da mu nitko neće vjerovati niti ga zaštititi.
No, i bez toga, to je u društvu tabu tema o kojoj se inače malo
priča pa počinitelji najčešće ostaju neotkriveni i nekažnjeni.
Praćenja pokazuju da su zlostavljači, bilo koje vrste, i sami u
djetinjstvu bili zlostavljani. To ukazuje na zloćudan ‘začarani
krug’ koji se širi i koji treba prekinuti kako bi se jedanput
stalo na kraj tom velikom individualnom, obiteljskom i društvenom
zlu.’
(Izvor – https://cnzd.org/edukacija/seksualno-zlostavljanje-djece)
Tko je odgovoran? Svi mi. Baš svi! Odgovorni su oni koji ne
primjećuju, koji ne vide, oni koji sumnjaju, ili još gore, znaju
– a šute. Krivi smo kao društvo jer imamo bezbroj izlika za
nemiješanje u tuđe živote. Nasilju nije alternativa šutnja i
nemiješanje. Nasilju je alternativa naša glasnost, naše
neprihvaćanje, naše prokazivanje nasilja, naša bezrezervna
podrška i pomoć, njihova zaštita – i odraslima i djeci.
Danas sam tu da sve nas podsjetim da žrtava seksualnog
nasilja ima, da je tu oko nas, a da smo svi pozvani zapaziti i
prepoznati simptome zlostavljanja, dužni smo zaštititi
djecu-žrtve i svaku drugu žrtvu bez stigmatizacije, pozvani smo
pružiti im potporu, iskazati skrb i brigu, potaknuti ih da nam se
povjere, da kažu i prijave.
Budimo glasni – za sve njih: dijete – hrabrost, ženu –
hrabrost, muškarca-hrabrost. Za svaku ŽRTVU – HRABROST.