Jedan je forenzički psihijatar bio neobično izravan, pa i bitno različit u ocjeni zločina od svojih kolega.
Ubojstvo u Međimurju izazovno je za sve koji se
bave forenzičkom psihijatrijom. Mnogi su se stručnjaci proteklih
dana iskreno čudili okolnostima ovog zlodjela, gotovo svi su
pristali ponešto reći, uz ograde da im o svemu nedostaje mnogo
informacija i stručan uvid, piše
24 sata.
No jedan je forenzički psihijatar bio neobično izravan, pa i
bitno različit u ocjeni zločina od svojih kolega. Štoviše,
stručnjak kojeg smo kontaktirali nakon što je u medijima već
objavljeno mnogo detalja o ubojstvu, a Smiljana
Srnec, sestra ubijene, završila u pritvoru, bez mnogo
okolišanja izjavio je za 24sata:
– I nije to baš tako neobičan i bizaran zločin. Radilo se o
obiteljskoj svađi koja je završila neplaniranim ubojstvom, kao i
u mnogo slučajeva koje stalno gledamo. Jednako tako, ubojica nije
psihotičan niti neubrojiv, a u pozadini svega nije nikakav
monstruozni psihički sklop.
Kako je onda moguće da je cijela obitelj živjela puna dva
desetljeća pokraj trupla? Jesu li bili prisutni neki skriveni
motivi?
– Kad je djevojka likvidirana, ubojica je učinio ono što mu je
prvo palo na pamet. Vrlo je moguće da je planirao tijelo kasnije
premjestiti iz škrinje, zakopati ga negdje. No tako je prošao dan
da to nije odradio, pa još jedan, i onda se to pretvorilo u
mjesece i godine.
– Shvatio je da mu laž prolazi, a okruženje i društvo u cjelini
to su omogućili – od članova obitelji, koji navodno nisu sumnjali
u laži, do susjeda, koji su, kao, svašta sumnjali, a šutjeli o
tome bez previše pitanja. I na kraju, do policije, koja je
istragu obavila loše, da bi se nakon nekog vremena potpuno
prestala baviti ovim slučajem. Znamo pouzdano da je Smiljana
lagala kako joj sestra živi u inozemstvu, pa je li ikad itko
provjerio je li uopće prešla granicu – pita se jedan forenzički
psihijatar dodajući da je evidentno kako je Simljana Srnec nakon
ubojstva naučila živjeti s negiranjem smrti vlastite sestre te s
mehanizmom potiskivanja, koji se kroz godine također nauči.
No, kažu još neki psihijatri, ona nije psihotična. Živjela je
relativno normalnim obiteljskim životom, a da je bila psihotična,
to bi se na njoj itekako vidjelo. Osim toga, da je psihoza u
pitanju, proganjale bi je slike i duhovi onoga što je učinila, a
svoje mentalno stanje ne bi mogla sakriti.
Nije, što sad mnogima pada na pamet, gajila nikakav morbidan
odnos prema truplu. No i psihijatri si postavljaju neka pitanja
koja se nameću i laicima:
– Kako je ta obitelj vjerovala stalno tim lažima? Ako je tvrdila
da joj se sestra javlja, zašto nisu tražili dokaze, pisma, bilo
što? Moguće je da je bilo određene disfunkcije u toj obitelji. I
kako je moguće da nitko 20 godina nije tu škrinju otvorio, oprao,
da nije nestalo struje nikad? Bio je slučaj, u jednom zabitom
selu pokraj Novske, da je također sestra ubila sestru bez
namjere, u svađi.
Kad je vidjela što je napravila, odvukla je tijelo u nekakvo
obližnje šipražje i svima dva tjedna govorila kako joj je sestra
otišla, otputovala. Da tijelo nije slučajno nađeno, tko zna
koliko bi isto tako živjela u laži dok bi svi drugi pokraj nje
možda i sumnjali, ali ne bi se previše time bavili, baš kao i u
slučaju Jasmine Dominić – priča nam forenzički psihijatar
dodajući da smo kao društvo postali nemarni prema svemu, i
pretvorili smo se u ljude koji će, kad čuju da susjed zlostavlja
dijete, zatvoriti prozor i praviti se da se ništa ne događa.
Ako obitelj Smiljane Srnec, kažu psihijatri, nije znala za tijelo
u kući, svakako će im trebati stručna psihološka i psihijatrijska
pomoć jer je ovo saznanje za njih bio golem šok. Ne odu li na
psihološku obradu, zauvijek bi ih mogle proganjati fantazije o
tomu što je bilo iza zatvorene škrinje i kako se sve odigralo.
Jedan od forenzičara koje smo kontaktirali podsjetio nas je i na
slučaj iz Zadra u kojem je muškarac udarcem srušio ženu, a ona je
u padu dodatno lupila glavom i umrla. On je nakon ubojstva
najprije cijelu noć šetao psa, a potom se vratio kući, umotao
tijelo u tepih i bacio ga u kontejner za smeće.
Drugog dana komunalci su smeće odvezli, a ubojica je nastavio
živjeti u laži. No sam se slomio nakon godinu dana, otišao u
policiju i sve priznao. Tijelo ni danas nije pronađeno, a on je
osuđen na temelju svojeg priznanja.
Često su odgovori na pitanja o nestalim osobama vrlo blizu, u
obitelji i među prijateljima, kazuju nam iskusni forenzičari.
Rijetki su slučajevi poput nestale Antonije Bilić, koju je ubio
njoj nepoznati vozač kamiona, piše
24 sata.