'Ne želim gledati prošlost, niti sjećati se nje. Nikada neću promijeniti što se desilo ili što se moglo desiti, ali zato mogu kontrolirati sadašnjost, mogu si stvoriti divnu budućnost', napisala je Nuša Bunić.
Jutarnji list objavio je pismo koje je Nuša
Bunić, optužena za ubojstvo Nikole
Tureka, napisala 12. travnja ove godine u istražnom
zatvoru.
Dijelove pisma prenosimo u obliku u kojem su objavljeni u
Jutarnjm listu.
‘…I tako čekam taj dan kad će mi netko reći što mi je
sudbina učinila od života.‘
‘Znate, mislila sam da je zatvor pakao, nije, nego je još
gori! Nisam sama, a sama sam. Koja ironija, preživjela sam samu
smrt i sad proživljavam sve ponovno, sve sama, probijam se, pa
padam, pa se dižem, pa hodam naprijed, pa se vraćam natrag i tako
u krug. Hodam ravno u labirint ludosti, i to sve sa samo 23
godine. Već dvije godine ne znam ni gdje sam, ni tko sam.‘
‘Ako nismo zadovoljni svojom prošlošću, zaboravimo je!
Zamislimo novu priču u našim životima i povjerujmo u nju.
Koncentrirajmo se samo na trenutke u kojima smo ostvarili ono što
smo priželjkivali i ta će nam snaga pomoći da postignemo ono što
želimo!‘
‘Najiskrenije nikad ne bih rekla sa sigurnošću da ću postati
ovakav borac kakav sam postala od onog trenutka kad sam vidjela
svoju smrt…‘
‘Kako god zvučalo čudno ili kako god, mogu vam reći da se
ponosim svojim imenom i prezimenom, što nikada nisam rekla, ali
sada, nakon godina zatvora, postala sam kamenčić, čvrsta jesam,
ali nedovoljno, voljela bih barem jedan dan preživjeti bez suza,
a ne mogu!‘
‘Život mi je stao, mada vrijeme leti, vjerujte mi sve mi je
smrznuto, kao da se zemlja prestala vrtjeti oko svoje osi, tako
se otprilike osjećam…‘
‘Sloboda. Riječ koju sam izgovarala bez značenja, bez
emocija, bez veze. Sloboda, žudim za njom, svaki atom u meni
drhti, vrišti za slobodom. Koliko monstruma ima na slobodi koje
nitko ne gleda i ako završe iza rešetki ili im je svejedno ili
odu na slobodu. Zašto ja? Pitam se imam li uopće status živog
ljudskog bića ili mrtve ništarije koja je sama na svijetu?‘
‘…Ne mogu vratiti vrijeme, ne mogu vratiti život, ne mogu
razgovarati s nadom, niti sudbinom, nema kompromisa, nema
saslušanja, nema empatije, nema razumijevanja, nema pomoći, samo
mi preostaje as u rukavu – borba! Ne želim gledati prošlost, niti
sjećati se nje. Nikada neću promijeniti što se desilo ili što se
moglo desiti, ali zato mogu kontrolirati sadašnjost, mogu si
stvoriti divnu budućnost, mogu postići toliko toga da ću na kraju
doživjeti buđenje s osmjehom na licu…‘