Ima – nema – ima – nema. Mislim na ocjene. One na polugodištu. One u školi uopće. Netko si je zabrijao da su djeca igračke pa se s njima može igrati i na njima eksperimentirati. Samo zato kako bi ‘ostavio trag za svojim mandatom’.
Crtice iz povijesti
Krenimo redom. U svojih 29 godina staža autorica ovih redaka nagledala se svakojakih gluposti u prosvjeti. I bijesnih ideja, i neprovedivih zamisli, i pretakanja iz praznog u šuplje i izmišljanja tople vode.
Prije više od dvadeset godina netko se je sjetio da učenicima ocjene ‘štete’ pa su učitelji morali ocjenjivati samo opisno. Pisale su se tu kojekakve gluposti, bilo kakva negacija se nije smjela koristiti, sve naj naj, čak i najlošije stvari morale su se umotati u celofan i na njih staviti mašnicu. Naravno, svaki je učenik drugačiji tako da nekakve šablone ili obrasci nisu mogli biti korišteni. To opisno ocjenjivanje bi još i bilo imalo nekakvog smisla da prostor u koji je trebalo napisati opširnu opisnu ocjenu za sve predmete (radi se o razrednoj nastavi) nije bio u učeničkoj knjižici mini mini minijaturan tako da su ga učitelji s dioptrijom većom od minus 1 ispunili već na pola opisivanja prvog predmeta.
Osobno sam se tada izvještila u pisanju minijatura, a je li itko uspio pročitati moje sićušne žvrljotine ni dan danas ne znam. Tada su roditelji, a i učenici, na svaku opisnu ocjenu pitali: ‘A za koliko bi to bilo?’ tražeći jasne i konkretne brojke vrednovanja njihovog znanja.
Nakon što su neki pokupili lovu za izdavanje priručnika o opisnom ocjenjivanju, a drugi pobrali ‘zasluge za narod’ za tu ideju, opisno ocjenjivanje pokazalo se ipak kao preveliki zalogaj u našoj maloj državi opterećenoj brojkama i sistemom 1 do 5 vrednovanja učeničkih postignuća te je, kao i većina prosvjetnih reformi, neslavno propalo. Nakon godinu ili dvije iživljavanja na učenicima i nastavnicima, brojčano ocjenjivanje je vraćeno. Ne sjećam se više, ali vjerojatno se je bila promijenila vlast. A čim se promijeni vlast, nešto se mijenja u prosvjeti. Onako, da se stvori privid da se nešto radi.
Bio je i period kad su postojala čak tri obrazovna razdoblja pa su se zaključivale ocjene na prvom i drugom tromjesečju i na kraju školske godine. Ni to nije dugo trajalo. Sve su te reforme imale rok trajanja koliko i kineski tranzistor.
HNOS
Godine 2006. na sva zvona i velika vrata u škole je uletio HNOS. Hrvatski nacionalni obrazovni standard. Nije HNOS zapravo donio neke revolucionarne promjene. Stariji učitelji su nakon nekog vremena rada prema HNOS – u zaključili da tako rade oduvijek, ali se to nije zvalo HNOS. Osim sitnih preinaka u programima i hrpe satova provedenih na stručnim usavršavanjima, buka oko HNOS – a se stišala, kao i oko svega drugoga, a nastavnici su nastavili raditi kao što su i prije radili, djeca učiti ili ne učiti kao što su i prije učili ili ne učili i, kako kažu stihovi Luke Paljetka (Miševi i mačke naglavačke), tako nije bilo ništa.
Idemo dalje
Nakon HNOS – a neko je vrijeme vladalo zatišje, reforme i promjene su bile neznatne, smanjile su se ionako male plaće prosvjetarima, školske godine su dolazile i prolazile.
Onda se netko sjetio kako bi bilo dobro uvesti Zdravstveni odgoj. Kao ono prosvjetari, djeca i roditelji ne znaju kako je zdravo vježbati, ne znaju da se ruke moraju prati, ne znaju da se zubi moraju prati, ne znaju kako je neophodna kultura komuniciranja.
Napisali su se priručnici o ZO, snimile video prezentacije o tome kako vježbati svako jutro desetak minuta prvog sata (to, kao, učitelji razredne nastave ne znaju, jel’), tiskali skupi plakati. Uglavnom, opet je netko pobrao lovu za prodavanje pijeska beduinima, nastavnici su se čudom čudili zašto im se ponovno servira jelo koje su odavno kušali, neupućeni su digli dreku oko dijela ZO u kojem se govori o tome da djecu ne nose rode nego ih rađaju žene, neki su čak prisiljavali djecu da peru zube u neadekvatnim i nehigijenskim uvjetima naših škola, ali ZO i dalje stoji kao interdisciplinarni predmet integriran u nastavu i satove razrednika.
Onda je nastupio Građanski odgoj. E tek o tome su napisane knjige i priručnici. Naravno, ni jedna publikacija nije ostala neplaćena. Za sve te inovacije ima novaca, za plaće prosvjetara nema (na stranu sad dogovor sindikata i Vlade od prije nekoliko godina kako će se dio novaca koji je oduzet prosvjeti vratiti kad će BDP rasti – BDP raste, Vlada se promijenila, sindikalisti ostali isti, ali dogovor i potpisani sporazum su svi zaboravili).
Ni Građanski odgoj ne postoji kao zaseban predmet, već je ubačen u satnicu. Na njega ljudi nemaju primjedbi kao na Zdravstveni odgoj. Nije digao prašinu, nije zanimljiv javnosti, zanimljiv je samo onima koji nadziru učitelje rade li oni sve po PS – u, imaju li djeca mape za GO, pišu li se eseji od priprema za GO i tako. Zašto bi administracije bilo malo kad je može biti puno.
Ocjene koji ima pa nema pa opet ima pa nema
Prvo su ukinute brojčane ocjene u prvom polugodištu prvog razreda. Zatim su uvedena pisana izvješća o ocjenama na polugodištu za sve osim prvašiće. A prije nekoliko godina su naprasno, takoreći preko noći, potpuno ukinute zaključne ocjene na polugodištu. Većina je pozdravila takvu odluku, jer, djeca ne idu u školu i ne uče zbog ocjena već zbog znanja i to im treba usađivati od malena. Na taj se je način učenike željelo navesti da uče cijelu školsku godinu, a ne periodično i kampanjski. Čak je i prijedlog nedavno propale kurikularne reforme bio da se ukinu ocjene u prva dva razreda osnovne škole. Zaista, zar se mora učenicima sve vrtjeti oko ocjena?
E, ali! Vlast se promijenila, a sa svakom promjenom vlasti prvo se ide ‘raditi reda’ u školstvu. Onako, navrat – nanos, tek toliko da se nešto mijenja. Ili da se stvara privid nekih promjena. I tko strada? Naravno oni najslabiji – učenici. Pa se sad, eto, želi ponovno uvesti zaključivanje ocjena na polugodištu. Komu? Čemu? Zašto? Vremenikom pisanih provjera predviđene su svega dvije do maksimum tri pisane provjere tijekom prvog polugodišta, učenika se stigne eventualno jednom usmeno ispitati u ta tri mjeseca.
Prvo polugodište traje skromna 4 mjeseca, od čega gotovo cijeli rujan ‘otpadne’ zapravo na ponavljanje gradiva prethodnog razreda. Pa zar će se učenike ocjenjivati na temelju rada u tri mjeseca i jadnih nekoliko ocjena? Što ako je učenik bio bolestan? Što ako je imao ‘loš dan’? Opet se netko igra preko leđa učenika. Zna li taj netko da ukoliko učenik ima tek jedan sat tjedno nekog predmeta, on u prvom polugodištu odradi svega 14 – 15 sati.
Gradivo je opsežno, učenika je puno u razrednim odjelima, Pravilnik o ocjenjivanju ograničava mogućnosti maltretiranja učenika, a nekome se čini zgodno vratiti zaključivanje ocjena na polugodištu.
Hoće li se napokon staviti učenik u centar zbivanja oko škole, reformi i ostalih igara bez granica u i oko školstva? Jer ovo više zaista nema smisla.
