Lana Rosić iz Vrbanovca kraj Varaždina rođena je s kraćom bedrenom kosti te zbog toga nosi ortopedsku protezu, međutim to je nije spriječilo da se aktivno bavi sportom. Lana tako već pet godina trenira sjedeću odbojku te igra za reprezentaciju Hrvatske.
– Rođena sam s jednom nogom kraćom od druge te nosim ortopedsku protezu, s kojom sam i prohodala. U osnovnu i srednju školu sam išla redovno, nakon toga sam upisala studij radne terapije na Zdravstvenom veleučilištu u Zagrebu, koji sam završila prošli mjesec – rekla je Lana.
Lana je jedina djevojka u odbojkaškoj reprezentaciji koja dolazi iz Varaždina.
– Krenula sam trenirati odbojku prije pet godina. Htjeli su oformiti žensku reprezentaciju jer to do prije pet godina nije postojalo. Djevojke su većinom nalazili kod protetičara, tako su i mene našli. U srednjoj školi nikad nisam radila tjelesni, bila sam oslobođena, tako da mi je na početku bilo jako teško jer nisam znala niti osnove odbojke – objasnila nam je Lana.
Kaže kako protezu nikad nije skrivala, ali nekad su je dosta mučili znatiželjni pogledi ljudi, što je sada stvar prošlosti.
– Nikad nisam skrivala protezu, uvijek sam nosila suknje, ali nekad su me dosta mučili znatiželjni pogledi ljudi i znalo me to dosta pogađati, jer sam na sebe uvijek gledala kao na normalnu osobu. Kad sam krenula trenirati odbojku, to mi je još više podiglo samopouzdanje te sam više strpljiva i disciplinirana – rekla je Lana te dodala kako ju je u pubertetu više mučilo to što je drugačija, ali sada ju to više ne dira.
Lana je prošli tjedan postala i kapetanica ženske odbojkaške reprezentacije. Ipak, naglašava kako joj je na prvom mjestu posao.
– Odbojka mi je stvarno zadovoljstvo i nešto što imam uz posao, da se osjećam korisno, tu sam i zbog ostalih cura, mi se i van odbojke družimo i dosta smo bliske. Inače treniramo u matičnim klubovima, a problem je to što nema dovoljno cura. Neko vrijeme smo čak igrale ligu s muškim klubovima, i morale smo se natjecati s muškarcima – kaže Lana.
U Varaždinu takvih odbojkaških klubova nema, budući da je sport za osobe s invaliditetom dosta zapostavljen.
– Veliki problem je isto što kod dosta osoba s invaliditetom postoji sram od skidanja proteze. Ako su starije, onda se zatvore u kuću i bave se djecom. Jedna od mojih suigračica, koja je izgubila nogu, 15 godina nije izlazila iz kuće. Ljudi se teško pomire s takvom situacijom pa se onda ne žele baviti sportom – rekla je Lana za kraj.
