Sve je počelo prije oko tri godine. Miro Belcar od bake je dobio staru fotelju i odlučio je napraviti suprotno od onoga što većina ljudi radi sa starim foteljama – ne baciti je.
– Fotelja je imala neku sentimentalnu vrijednost pa sam je odlučio obnoviti. Bila je već rasturena, a činila mi se kvalitetnijom od stvari koje se danas proizvode, pritom ne želeći omalovažiti suvremenu industriju – prisjeća se Miro Belcar.
Dok danas ima pomoć, tu je prvu fotelju u potpunosti sam obnovio, i drveni dio, ali i ‘tapecirung’.
– Navečer oko šest sam počeo šivati, a ujutro oko pola sedam je bila gotova. Ali to nije bilo profesionalno kao ove sad stolice i fotelje. Sad imam pravog majstora za tapeciranje.
Bilo mu je, priča, zanimljivo kako je to ispalo pa je napravio još par komada.
– Neke od njih sam poklonio prijateljima, neke sam mijenjao za druge stvari…
Bili su to začeci projekta Smetnjak iliti Junk Yard, za koji Belcar još uvijek ne zna kamo vodi i gdje će završiti, već uživa u tome kao hobiju.
– Još uvijek je sve neka igra. Zasad od toga ne živim, već svoju plaću trošim na materijale za ovaj hobi. Bitno mi je tek da nikome nisam dužan, da sam na pozitivnoj nuli – kaže kroz smijeh.
No ta njegova igra dovela ga je i do Špancirfesta.
– Da, došao sam do toga da sam dobio čast izlagati u Uskoj ulici uz prekrasne i divne ljude. Htio bih se zahvaliti organizatorima što su mi dozvolili da izložim to smeće koje je bilo bezvrijedno – duhovit je Belcar, ali odmah nastavlja o tome kako je Smetnjak kulturno-edukativni projekt.
– Ima ovdje vrijednih dizajnerskih stolica i iz 50-ih godina prošlog stoljeća i kada ih ljudi ovdje vide možda se jednom sjete kad će prazniti kuće ili stanove da se to ne baca – priča i pokazuje nam stolice za koje kaže da njihov dizajn potpisuje Niko Kralj, pionir industrijskog dizajna u bivšoj državi, pa zatim na drugoj strani radove Bernarda Bernardija, još jednog dizajnerskog imena…
– Ove dvije sive su napravili u Srednjoj školi u Ivancu, na izbornom predmetu restauriranje. Učenici su pomogli, profesor i ja držali predavanje, otišli smo u radionu pa tri sata radili. Ovo je na neki način vezano uz restauriranje, ali ja to tako ne volim nazivati jer nisam restaurator, pa da ne povrijedim struku – obazriv je Miro Belcar.
Pokazuje nam dalje izložene primjerke.
– Ova šarena je od šogorice. Krpena je moja od doma, u njoj jednoj je 10 do 15 fotelja, dokaz da nije sve za odbaciti. Iskoristio se materijal koji bi završio u smeću.
Određen broj stolica dao je na korištenje u chill zoni Uske ulice, a i ranije je surađivao na raznim maneifestacijama, primjerice na ovogodišnjem Šuškavac Microfestu, pa na Festivalu varaždinskih dvorišta…
Do starih stolica i fotelja većinom dolazi tako da ga ljudi zovu i poklanjaju mu. Znaju već za njega. Kaže da dosad nijednu nije kupio.
A kad ih obnovi, završe na raznim mjestima.
– Evo, ako se mogu pohvaliti, jednu sam prodao u Linz. I to preko zajedničkog prijatelja iz Varaždina.
Pokazuje nam i dvije atraktivne smeđe stolice, koje pak imaju svoju priču.
– Inspirirane su bojom bajadere, a sve pod utjecajem najslatkijeg narodnog heroja rodom iz Vuglovca pored Ivanca, čije prezime i nosi poznata tvornica slatkiša. Ovo su stolice iz kuće koja se nalazi odmah do kuće Josipa Kraša, a osoba koja mi ih je dala također nosi isto prezime – priča nam Miro Belcar neobičnu priču o dvije smeđe stolice.
Pitamo ga za jednu crno-bijelu stolicu koja nam je zapela za oko na jednoj od manifestacija na kojima je sudjelovao.
– Ona sa stripovskim motivom Diabolika? Prodana je i ona – kaže Miro Belcar i vadi odnekud letak tiskan na recikliranom papiru na kojem piše:
‘Diabolik – anđeo protjeran iz potrošačkog raja samo zato jer je buntovnik, prezreni đavao samo zato jer je ravnodušan na normalne dužnosti pojedinca u društvu. Ne mora biti novo da bi bilo ispravno. Udomljavanjem fotelje spašavaš oko jednu četvrtinu kvadratnog metra prostora na svijetu, od smeća.’
