Milo za drago ili osveta izmaltretiranih prosvjetara

Bliži se kraj još jedne školske godine. Učenici su puni energije, k’o solarna elektrana su, čim je više sunca oni su aktivniji i živahniji. Lepršaju kao leptirići, totalno su indiferentni prema školi i učiteljima ili profesorima.

Za razliku od njih, učitelji i profesori izgledaju kao iscijeđene krpe, s podočnjacima, stresno žutog tena, razdražljivi poput lavova koji nisu dobili jelo mjesec dana, sa živcima tanjim od kineske salvete. Vrijeme je za uzvratiti udarac.

Upute s interneta

Nedavno je na internetu osvanuo jedan članak naslova ‘Profesor uzvraća udarac – 35 načina da izludite učenike’. U tekstu je ispisano 35 načina kako vratiti učenicima milo za drago za sve ono što su oni radili učiteljima i profesorima tijekom školske godine. Pozabavit ćemo se nekima od ideja iz članka.

Što ‘oni’ rade ‘njima’ cijele školske godine

Dakle, poznato je (ali ne i priznato) da učitelji imaju otežane uvjete rada. U dijelu svojeg radnog vremena koji se odnosi na neposredan rad s učenicima moraju stati pred, recimo, dvadeset i pet (prosječan razred, moguća su odstupanja plus-minus pet učenika) nevino zaigranih ili hormonalno nabrijanih klinaca i pokušati zaraditi plaću, odnosno, naučiti auditorij gradivo predviđeno za taj dan, taj sat.

Taj šaroliki auditorij pruža raznoliki stupanj interesa: mlađi učenici se igraju nekom igračkom pod klupom, broje ptičice koje prelijeću pored prozora, prebiru karte Yu Gi Oh ili sličice nogometaša koje usput dilaju ispod klupe ili samo drijemaju i čekaju zvuk zvona kao da se radi o budilici, a ne školskom zvonu.

Stariji učenici šaraju po klupi, bilježnici ili knjigama, dopisuju se jedni s drugima na papirićima ili preko Facebooka, gledaju filmove na mobitelu, smijulje se, prevrću očima na predavačeve riječi, bacaju se po klupi u nerijetko akrobatskim pozama na kojima bi im i cirkuska žena od gume pozavidjela, guraju slušalice u uši i slušaju glazbu, sjede s nogama na susjednoj stolici, a oni koji su si kao misiju zadali maltretiranje predavača upadaju u riječ ili postavljaju glupa pitanja, tek toliko da unište predavačevu koncentraciju i otežaju mu posao.

Savjeti za uzvraćanje udarca

Među 35 savjeta iz navedenog teksta moglo bi se izdvojiti nekoliko vrlo korisnih i učinkovitih. Učenike se može izludjeti na, zapravo, vrlo jednostavan način. Umjesto predavanja potrebnog nastavnog gradiva, može se sjesti na katedru i zaneseno pričati priče o svojoj djeci, unucima, kućnim ljubimcima, radovima u vrtu ili voćnjaku, borbi s puževima koji uništavaju salatu, šetnjama šumom, uzgoju maćuhica ili hekleraju.

Izuzetno ih nervira kad moraju s punom pozornosti slušati strastveno predavanje na temu ‘U moje vrijeme bilo je…’, s naglaskom na kritiziranje današnjih generacija i veličanje nekadašnjeg odgoja i ponašanja.

Iz takta bi moglo učenike izbaciti i prebrzo diktiranje važnog gradiva, kojeg nema u udžbenicima, a bit će ispitano na ispitu. I tu se, naravno, mogu učitelji služiti smicalicama pa to ‘važno gradivo’ koje učenici nisu stigli napisati uopće ne staviti u najavljeni ispit. I to nakon što su učenici međusobno razmijenili na brzinu pohvatane bilješke kako bi sastavili potpuno nevažnu i nepotrebnu cjelinu. Zadovoljština je postignuta već samim nerviranjem oko toga što nisu stigli napisati zabilješke i što su lovili jedni druge slažući puzzle od pohvatanih riječi i rečenica.

Nečitko pisanje na ploči i tih i nerazumljiv govor također je jedno od sredstava izluđivanja. Nije loše ni mrmljanje sebi u bradu, razgovaranje sa samim sobom, a učenici nek’ ‘hvataju’ što je bitno, a što ne i o čemu im zapravo predavač priča. Osim toga, pa i učenici pišu nečitko, učitelji i profesori već su vještiji i od profesionalnih grafologa pri ispravljanju ispita i zadaća. Za prosvjetare ne postoji nečitak mitski ‘doktorski’ rukopis. Nema tog škrabanja koje prosvjetarske oči nisu vidjele, dešifrirale i ispravile.

Ukoliko se ispituje učenike, zgodno za izluđivanje je i nezainteresirano buljenje kroz prozor, sumnjičavo kimanje glavom, mrštenje i nerazgovjetno mrmljanje. Pri prozivanju učenika gleda se iznad njih tako da oni ne znaju kome se učitelj ili profesor zapravo obraća. Uz to, kad učenik govori, dobro je i ispravljati svaku, ama baš svaku i najmanju gramatičku i pravogovornu pogrešku riječima: ‘Ne kaže se tako nego ovako…’.

Nakon svake učenikove rečenice, za totalno izluđivanje, preporuča se postaviti pitanje: ‘A zašto?’.

Pitanje učeniku treba postaviti krležijanskim rečenicama, odnosno treba postaviti što dulje i nerazumljivije pitanje, s bogatstvom potpitanja, digresija i fusnota radi postizanja potpunog efekta zbunjenosti. Nije loše i koristiti se nepoznatim riječima i izrazima. Kad učenik uhvati nit i uspije sklepati odgovor, obavezno mu treba upasti u riječ i postaviti neko pitanje koje nema apsolutno nikakve veze s onim o čemu je počeo pričati. Ako mogu oni tako učiteljima, može i obrnuto.

Kod pisanja ispita, ispitna pitanja neka budu sastavljena od gradiva koje ili nije uopće najavljeno ni uvježbavano za ispit, ili nije uopće obrađeno, s napomenom da se ‘podrazumijeva samo po sebi’ da to moraju znati. Na nastavni sat na kojem je predviđeno pisanje ispita treba zakasniti barem dvadesetak minuta, naravno bez isprike, tako da ostane maksimum 25 minuta za pisanje.

Za vrijeme dok učenici pišu ispit treba obavezno pričati o nekim iritantnim i nevažnim temama, tek toliko da im se ometa koncentracija. Nije na odmet i lupkati prstima ili olovkom po stolu. Onako, iz čiste dosade. U ispitu pitanja trebaju biti postavljena iz fusnota ili grafikona u udžbeniku, osobito ako nije napomenuto da ih pogledaju. Posebna su poslastica zadaci u kojima se traže objašnjenja slika i fotografija iz radnih bilježnica.

Čim zvoni, treba pokupiti ispite, ali ne pustiti učenike iz razreda, jer nije zvonilo kad zvoni nego kad to učitelj kaže. Pričekati da pola učenika izađe iz učionice i zatim zadati važnu zadaću ili odrediti učenike za izradu nekog projekta.

Ispite ne ispraviti najmanje mjesec dana. Neka čekaju.

Tko kome ide na živce?

Članak koji je poslužio kao inspiracija ovom tekstu, a u kojem su navedeni savjeti izabrani i dopunjeni, završava tako da je svaki drugi komentar suvišan te završetak prenosim u cijelosti: ‘Čak i ako ne budete primijenili ni jednu od ovih metoda, ne brinite, vjerojatno im ionako idete na živce. Samim tim što ste profesor.’

Povezani sadržaj
Preporučeno
Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite nam na mail info@varazdinski.hr ili putem forme Pošalji vijest
Komentari
Najnovije