Hvalila se jedna mama drugoj mami u vrtiću, usput vežući vezice na patikama sinčiću: ‘Znaaaaš, moj mali ide ove jeseni u prvi razred i već zna i čitati i pisati! Zlato, daj mamici drugu nogu da svežem patikicu. I znaaaaaš, već je sam samcat pročitao na desetke slikovnica, učlanila sam ga u dječju knjižnicu. Zlato, daj mamici ruku da ti odjenem jaknicu. I znaaaaaš, sam si bira slikovnice u knjižnici. Jako je napredan. Hajde, mileni, daj da mamica zakopča jaknicu, ne znaš ti to još. Ali napiši teti svoje ime dok te ja ne odjenem do kraja.’
Tipična slika neodgovornog roditelja. Kako roditeljima objasniti, a da se ne ljute, da dijete prije prvog razreda uopće ne treba znati čitati i pisati. Zato i idu u školu – da to tamo nauče. Kako im objasniti da dijete prije prvog razreda mora svladati, pod obavezno, elementarne životne vještine kao što su: vezanje vezica na cipelama, samostalno odijevanje i skidanje, zakopčavanje patent zatvarača, kopčanje dugmadi, pravilno držanje olovke, samostalno spremanje svojih stvari, pristojno ophođenje, i tako dalje. Sve to ih pokušavaju naučiti tete u vrtićima. Pokušavaju, velim, zato što ih često pojedini roditelji ‘miniraju’ u njihovim pokušajima.
Što ljuti učiteljice
Kad dođu maleni u prvi razred, učiteljice se ljute zbog niza stvari. Neka djeca se ne znaju sama odjenuti ni obuti. Ne znaju gdje im je što u školskoj torbi ni čemu što služi. Veliki broj djece drži olovku u ruci kao da se sprema nekoga zatući s njom, a ne pisati. Ima ih i koji se ne znaju obrisati nakon velike nužde.
Pojedinima se ‘skore’ šmrklji ispod nosa jer ne znaju sami obrisati nos, a učiteljici ne pada na pamet hodati po razredu i brisati nosove.
Orijentacija u pisanki je pojedincima takva da malo pišu naopačke, malo s krive strane, malo preskaču stranice. Crte koje označavaju redove na stranici ne znače im apsolutno ništa u životu.
Oni pak koji ‘znaju’ pisati povlače poteze odozdo prema gore, naopako, nepravilno pišu slova pa kad učiteljica to krene ispravljati dolazi do zbunjenosti učenika i ljutnje nadobudnih roditelja koji ne razumiju u čemu je greška.
Učiteljice su te koje su prosjedile sate i sate na stručnim usavršavanjima vezanima uz učenje djece pisanju, a ne roditelji. Pogotovo sad, kad je uveden novi slovopis. Kako objasniti roditeljima, a da razumiju, da nisu educirani za učenje djece pisanju i čitanju? Kako objasniti roditeljima da se ne igraju učiteljice?
Situacija: krene učiteljica s dvadesetak učenika van škole, na izvanučioničku nastavu. Od njih dvadesetak, desetak ih gura nogu da im se svežu vezice na obući. Pet ih čeka da im se zakopča jakna. Dok to sve učiteljica isposlužuje, prođe nastavni sat i može ih mirno skidati i vratiti u učionicu. Ali, od ovih petnaest koji se ne znaju samostalno odjenuti, barem pola ih zna ‘pisati’.
Situacija: odlazak na užinu. ‘Mamica mi je rekla da ne smijem papati pašteticu. Kupila mi je čokoladicu i sokić. Smijem sad to popapati? Za ručkić bude napravila finu papicu’.
Ljudi dragi, jest roditelj roditelj, a dijete dijete doživotno, ali zar se zaista mora djeci tepati do njihove mirovine? Ima dječice koja sve govore u umanjenicama, koja se služe rječnikom trogodišnjaka, a idu u prvi razred.
No, važno da ‘znaju pisati’. (I onda sretnete studenta pete godine faksa kako gura mami nožicu da mu sveže cipelicu dok on usput papa čokoladicu.)
Situacija: dijete nema zadaću. Na upit zašto nema zadaće kaže kako mu mama nije stavila knjigu u torbu. Dragi roditelji, ne treba dijete učiti čitati i pisati, treba ga naučiti samostalnosti, naučiti ga da si samo sprema svoje stvari. Ne može, ne smije, ‘mama biti kriva’ zato što dijete nema zadaću ili potreban pribor u školi.
Tete u vrtiću
Opće je mišljenje da je dječji vrtić isključivo mjesto gdje se djeca odlažu na čuvanje za vrijeme dok roditelji rade. Pitam se, znaju li takvi roditelji da se za posao odgajateljice (tete), koja ‘čuva’ njihovo dijete, školuje 3 + 2 godine na Sveučilišnom studiju za Rani i predškolski odgoj i obrazovanje?
Znaju li da su odgajateljice (tete) visokokvalificirane i da su educirane da njihovu djecu nauče osnovnim životnim vještinama, da im djecu socijaliziraju, da ih pripreme za školovanje?
Nerijetko čujem kolegice iz vrtića kako se žale da ih roditelji ‘ne doživljavaju’. Odnosno, čak se pojedini roditelji i ljute kad tete od djece, poglavito predškolaca, zahtijevaju veću samostalnost, kad ne žele učiti djecu pisati (zato što one znaju da to nije njihov posao i znaju da nisu za to educirane, ali su educirane za kompleksniju pripremu djece za školu), kad im ne žele vezati cipele, kad im zadaju za ‘zadaću’ da se nauče samostalno odijevati i obuvati.
Tete u vrtićima jako dobro znaju što djeca trebaju znati prije polaska u školu, ali nailaze na nerazumijevanje i nesuradnju roditelja.
Složna braća kuću grade
Začudno je koliko roditelji podcjenjuju i omalovažavaju i odgajateljice i učiteljice. Svi mi zapravo imamo isti cilj: uljepšati djetinjstvo naših mališana, olakšati im učenje životnih vještina, pomoći im da odrastu u poštene i obrazovane ljude.
Žalosno je da neki roditelji i najdobronamjernije sugestije odgajateljica i učitelja primaju a priori sa stavom da se ima ‘nešto protiv njihovog djeteta’ ili njihovog načina odgoja. Ne postoji ‘škola roditeljstva’ koju treba proći prije nego se postane roditelj.
Prvo se postane roditelj pa se zatim uči roditeljstvo. U tom odgoju djece važna su karika i savjetodavna ‘služba’ osobe školovanje za odgojno – obrazovnu djelatnost – odgajatelji, učitelji i profesori.
Često se događa da u prvom redu prosvjetni djelatnici trebaju odgajati roditelje, da djeca uopće nisu problem. Stoga je i jedna vrijedna i predana kolegica učiteljica otvorila Savjetovalište za roditelje. Pokušat će svojim savjetima iskusne učiteljice pomoći roditeljima u njihovim nedoumicama i problemima.
Kako glasi ona već pomalo izlizana šablona ‘Djeca su najveće bogatstvo’.
Nadajmo se da će roditelji ipak jednog dana uvidjeti kako ni tete u vrtićima, ni učitelji u školama nisu njihovi neprijatelji, već saveznici koji su tu i ovdje za djecu. Njihovu djecu. Našu djecu.
