– Jamačno se šalite – bile su prve riječi koje nam je uputila najstarija varaždinska bala kada smo je danas u jutarnjim satima posjetili u Brezju kako bismo joj čestitali – jedanaesti rođendan.
Iako je na prvu sumnjičavo reagirala prema nenajavljenim gostima, kada smo je podsjetili na to da je ovozemaljsko svjetlo ugledala upravo 1. travnja 2005. godine, sjećanja su navrla, a distanciranost popustila. Prisjetila se gospođa Bala svega što joj se događalo pa potom briznula u plač, pričajući nam kako je ovdje, zaboravljena od svih, već odustala od svega, pa gotovo i od života samoga.
Nakon rođendanskih poljubaca – dva u jedan obraz, dva u drugi – sjeli smo na piknik-dekicu i svi zajedno, članovi naše male redakcije i slavljenica, uz svježe voće, suhe kobasice i podravski špek kupljen na akciji, proslavili značajnu obljetnicu.
– Poživjela ti nama još dugo! Nikad te ne deložirali odavde! – nazdravili smo testnim uzorkom nekog ormoškog muškata.
Ispričala nam je gospođa Bala kako već godinama sluša da joj prijeti preseljenje. Nekada davno često su je posjećivale određene osobe koje opisuje kao sumnjive tipove duge tamne kose i brade, često u pratnji ljepuškastih poslovnjaka i poduzetnika koji su si kasnije blizu njezina doma izgradili i veliku kuću…
Koju godinu kasnije oko nje se, priča nam, počeo motati i neki visoki korpulentni gospodin u crvenoj sportskoj jakni, kojeg se sjeća po tome da je prstom često popravljao naočale. A posebno je se dojmio neki prilično ozbiljan smrknuti tip bez kose, budući da joj je, uvjerava nas jedanaestogodišnjakinja, prijetio da će je provozati u gepeku ako misli stvarati probleme.
– U gepeku me na kraju nitko nije vozio, ali su me zato vozili na malom kamiončiću. Svezali su me gurtnama kao da sam teret, a ne bala, i rekli da idemo za Zagreb. Ponadala sam se da ću vidjeti zoološki vrt, voziti se u uspinjači, vidjeti kardinala Bozanića… Ali i to je bila laž, kao i sve drugo dosad. Nismo došli ni do glavne ceste za Turčin – pojadala nam se gospođa Bala.
Da je težak i tegoban život ostavio traga na njezino psihičko zdravlje, uvjerili smo se kada nam je spomenula da je čak u dva navrata u svome dvorištu vidjela dva neobična bića, jednog s motorističkom kacigom na glavi, dok je drugi izgledao poput Urka iz blockbustera Planet majmuna.
Ipak, kad smo izvukli rođendansku tortu, sav jad i čemer pali su u treći plan. Puhnuli smo svi zajedno u svjećice pa nastavili uživati u ugodnom pikniku usred netaknute prirode.
Prizor je to koji bi u očaj i zavist bacio i velikog Edouarda Maneta. Da je Francuz rođen nekih 150 godina kasnije, svoj ‘Déjeuner sur l’herbe’ iliti ‘Doručak na travi’ s gnušanjem bi pokidao i bacio u smeće pa naslikao ‘Doručak na bali’, ili, kako bi se to reklo među pripadnicima frankofonskog kulturnog kruga – ‘Déjeuner sur la balle’.
