Glavna aktivnost mladih 70-ih i 80-ih godina bila je – "korziranje".
Korzo je srce grada koje podjednako pripada svima, ali nekima malo više – onima koji žive na Korzu. Tako je priču o središnjem varaždinskom trgu, o njegovoj povijesti i promjenama koje je doživio tijekom proteklih vremena, a još više o malim živopisnim detaljima koji su obilježili živote onih koje je varaždinsko Korzo dotaknulo, započela novinarka Andrea Žigić Dolenec, voditeljica programa “Kvartovske priče” održanog protekle srijede, 24. rujna, u palači Herzer.
Na ovome događaju, koji organizira Gradski muzej Varaždin, svoje osobne priče o Korzu ispričali su stanari toga dijela grada Wanda Tudja-Strahonja, Branka Tropp i Tomislav Pletenac te Maja Maček, pripadnica generacije koja je “korzirala” krajem sedamdesetih.
Korzo kao dnevni boravak
U to je doba, naime, kako je i u svojoj knjizi Korzo ’66. pisao novinar i publicist Krunoslav Kruljac, Korzo bilo poput “sobe dnevnog boravka stanovnika grada Varaždina”. A korziranje se odnosilo na šetnju Korzom, ali i zauzimanje vrlo precizno određenih pozicija.
“Bila je subota. Korzo je bilo dobrano popunjeno. Kao i uvijek, šetalo se gore-dolje, od Vajdine mesnice na južnoj strani do Vijećnice na sjeveru. I tako nekoliko sati istom rutom. Gledajući prema sjeveru, s lijeve strane šetali su mladi koji su polazili ili su završili trogodišnje srednje škole. Taj dio Korza zvali smo ŠUP-promenada po Školi učenika u privredi. (…) Korzom su do njih šetali učenice i učenici srednjih škola. Potom su desno od njih slijedili šetači koji su pohađali gimnaziju. (…) Krajnji istok Korza pripadao je studentima”, opisuje Kruljac u svojoj knjizi.
“Žamor je bio čudesan”
Korzo je, dakle, imalo svoj red, prisjetila se tih podjela i Maja Maček: “Znalo se gdje su gimnazijalci, gdje su ostali. Znalo se i gdje su šminkeri, jer u to vrijeme već je bilo onih koji su nosili garderobu kupljenu u Trstu.”
Wanda Tudja-Strahonja, koja na Korzu živi od svojeg najranijeg djetinjstva, korziranje je prvo samo promatrala:
“Počela sam korziranje gledati s prozora kad sam imala osam godina. Mama i ja navečer smo zajedno gledale promenadu. Taj žamor je bio čudesan. Pitala sam se tada kad ću ja konačno smjeti dolje među ljude. To se dogodilo s mojih 14 godina, uz roditeljski nadzor s prozora.”
Živjeti u banskoj palači
Obitelj Strahonja živi u stanu koji je dio palače Drašković. To je nekada bila banska palača, u vrijeme kad je Varaždin bio, kako se obično kaže, glavni grad Hrvatske, kao sastavnog dijela Habsburške Monarhije.
“Živjeti u banskoj palači isto je kao i živjeti u svakom drugom prostoru koji je vaš dom. To je moj dom od 1958. godine. Tata, mama i ja tada smo, po nasljeđu moje bake, došli u taj stan. Centralna sala, gdje su bila zasjedanja, već je dugo pregrađena u stambene prostore”, ispričala je Wanda Tudja-Strahonja.
Igre bez igračaka
U vrijeme njezina odrastanja u središtu grada bilo je mnogo djece.
“Dječje igre bile su drukčije, bez puno igračaka. Vrlo često bježali smo iz našeg dvorišta kroz prolaz pored biskupije prema igralištu. Tamo su bili kostanji, koji su nam bili municija.”
Prisjetila se Tudja Strahonja i lipe koja i danas raste u njihovu dvorištu; sada je stara već 120 godina. Kad je susjeda, gospođa Bubanić, vikala na djecu, ona su joj se odlučila osvetiti tako da – sruše lipu na nju.
Dva dinara za šlag
Na Korzu su bili prisutni razni obrtnici sa svojim zanatima.
“Sve te ljude smo poznavali. A preko puta je bila, nama djeci važna, Ramadanova slastičarna. Svaki dan smo bili tamo. Dobili smo dva dinara, najčešće za šlag, jer sladoled se jeo samo onda kad je bilo jako vruće.”
Sedam kuća na Korzu
Korzo ima sedam palača odnosno kuća. Gledano prema rednim brojevima, Branka Tropp živi u posljednjoj kući u nizu. Kako je ispričala, to je nekada bila prizemnica, kasnije je postala jednokatnica, da bi izgorjela u požaru 1776. godine. Tako je stajala oronula dok ponovno nije promijenila vlasnika.
U 19. stoljeću doživjela je potpunu preobrazbu. Tamo je bila prva hrvatska štedionica, a 1945. postala je društveno vlasništvo. U prizemlju je bio, sjetit će se mnogi, ured agencije Generalturist.
“Velikim smo očima gledali prema Banfici”
Tomislav Pletenac nije živio na samom Korzu, već stotinjak metara niže, u Kukuljevićevoj ulici. Prisjetio se kako je tamo bilo “stovarište željeza” i da su stanari bili izloženi stalnoj buci.
“Moji prvi odlasci prema Korzu, imao sam tada pet godina, završavali su na pola puta, u Centroprometovoj trgovini, današnjem Konzumu. Korzo sam doživio tek kasnije, kad sam već bio u pubertetu. No, kako nije bilo mnogo djece u susjedstvu, mi smo velikim očima gledali prema Banfici. Ipak, Korzo je bilo magnet i za njih s Banfice pa su oni došli k nama.”
“Nije bilo para za kafiće”
Po njegovu sjećanju, u večernjim satima nije bilo moguće izaći i ne sresti na Korzu nekog poznatog.
“Ljudi su sjedili na izlozima. Nije bilo para, nije se išlo po kafićima”, prisjetio se Pletenac, ali i dodao: “Korzo se počinje prazniti kad dolazi novac. Ključni događaj bio je – otvaranje pizzerije.”
Preko Korza do “Hajvana” i Breze
Bilo je to razdoblje kad je korziranje počelo zamirati. Nove generacije imale su drugačije navike – put ih je vodio od Korza prema kazalištu, do tamošnje slastičarnice koju su nazivali “Hajvan”.
Potom se, prema Pletenčevim sjećanjima, odlazilo u Brezu. Breza slovi za prvi moderni kafić u Varaždinu, a nalazio se na mjestu današnje pekare u Kukuljevićevoj ulici, tamo gdje se ona spaja s Trenkovom.
Joeu treba podići spomenik
Korzo i Varaždin tih 80-ih godina, podsjetio je Tomislav Pletenac, obilježili su i razni “živopisni likovi” koje je uvijek bilo moguće sresti u središtu grada.
On se tako prisjetio imena kao što su Businger, Step, Štrumf, Rista… A posebno legendarnog Joea. Pravim imenom Joe se zvao Mladen Gunzi, što je tada malotko znao, svi su ga poznavali jednostavno kao Joea. Na gradskim ulicama redovito ga se moglo sresti s vrećicom punom knjiga spremnima za prodaju.
“Joea nikako ne smijemo zaboraviti. Ako ništa drugo, dužni smo mu pokraj knjižnice dići spomenik”, predložio je Pletenac.
Po cipele u Batu i Borovo
Maja Maček nije stanovala na Korzu, ali, kako je rekla, svatko tko živi u Varaždinu toliko je vremena proveo na njegovu središnjem trgu da može reći kao da jest tamo stanovao.
Prva sjećanja na Korzo veže uz vrijeme kad je kao djevojčica s mamom u Batu i Borovu išla kupovati cipele. No prava sjećanja i u njezinu slučaju počinju u srednjoj školi.
U Vajdinu mesnicu po sendviče
“Za vrijeme velikog odmora svi smo trčali na Korzo, po sendviče u Vajdinu mesnicu. Zbog toga smo čak dobili i ukore”, prisjetila se stroge kazne zbog kašnjenja na sat povijesti kod profesorice Radović.
Na Korzu je bila parfumerija, tamo su mnoge djevojke kupile svoju prvu šminku. Toj je generaciji važno bilo i Kino Gaj, ne samo zbog filmova, već i zbog loža u kojima su se parovi mogli neometano držati za ruke i ljubiti.
Kod Šanketa po cigarete – na komade
Prisjetila se Maja Maček i legendarne slastičarne Stari grad u Kukuljevićevoj ulici, gdje se čak, uz sve one kolače, smjelo i pušiti.
Naposljetku, u priči o Korzu nezaobilazan je – Šantek. Ta trafika na uglu Dućanske ulice bila je mjesto gdje su mladi kupovali cigarete – i to po komadu, ali k Šanteku se išlo i po cijeli niz drugih stvari.
Samoposlužni restoran na Korzu
Tamo gdje je danas kavana Grofica Marica nalazio se nekada restoran Opera.
“Operu su zamislili kao neko samoposluživanje za hranu, ali to nije prošlo. Mi gimnazijalci smo se okupljali tamo, a bilo je i studenata iz nerazvijenih zemalja, kojih je tada dosta bilo u Varaždinu”, prisjetila se Wanda Tudja-Strahonja.
Na Korzu je bila i telefonska govornica, još jedan simbol vremena kojeg više nema. Nalazila se ispred današnjeg Varteksova dućana, tada se zvao Klub mode.
Korzo i političke mijene
Kroz prošlost Korzo je mnogo puta mijenjalo svoj službeni naziv. Bilo je tako Forum publicum, pa Forum civitatis, onda Trg kralja Franje Josipa I., nakon toga Trg slobode, zatim Trg kralja Tomislava, nakon rata Trg narodnih heroja, pa od osamostaljenja opet Trg kralja Tomislava.
Sve te promjene svjedoče i političkim mijenama. Poznata je fotografija uklanjanja kipa kralja Aleksandra, snimljena 11. travnja 1941. godine, odmah po proglašenju Nezavisne Države Hrvatske.
Izgradnja Vame – početak promjena
No Pletenac smatra da Korzo više priča ekonomsku nego političku priču. Naime, u nekadašnjem središtu grada, od Kukuljevićeve do Dućanske, moglo se kupiti sve što je građanima bilo potrebno.
“Onda se izgradila VAMA, prvo velepotrošačko središte, još u vrijeme socijalizma. Nakon devedesetih došli su shopping mallovi koji su potpuno izvukli ljude iz centra grada. U središtu grada dogodile su se tek kavane, tako da život tijekom vikenda funkcionira, ali radnim danom navečer tu nema nikoga.”
Azra na krovu Vame
Kako bi ilustrirao te promjene, prisjetio se da je popularna Azra 80-ih koncert održala na krovu Vamine zgrade.
“I onda se čudimo točkastom urbanizmu. To su sve arhitektonske zabavne atrakcije koje privlače ljude na jedno mjesto, a ostalo ostaje prazno”, rekao je Pletenac govoreći o devastaciji gradskog središta. Danas je, smatra on, centar grada postao samo kulisa za povremena festivalska događanja.
Korzo se počinje otvarati krajem 80-ih
Branka Tropp prisjetila se da 80-ih godina nije bilo terasa u gradu. “Boravilo se u lokalima, kojih je bilo malo. Mi smo se zabavljali tako da su Zlatko Vitez i Slavko Brankov recitirali pjesme, a Šarli svirao na gitari. To su bile naše zabave”, ispričala je.
To se polako mijenja krajem 80-ih, kada počinje i organiziranje prvih manifestacija. Tako je 1987. organiziran prvi Varaždinski sejem, koji je zapravo preteča Špancirfesta. Dvije godine kasnije oformljena je i Varaždinska građanska garda.
“Tad se Korzo počinje otvarati. U to vrijeme nije bilo ni zelenila i cvijeća, Turistička zajednica pokrenula je te inicijative. Uslijedila je interpretacija važnih kulturno-povijesnih objekata, slijedila je postava cimera.”
Kako turisti vide Korzo
Kad turisti dođu na Korzo, prvo ih zbuni Gradska vijećnica. Misle, naime, da je riječ o crkvi, otkrila je Branka Tropp.
“Turistima se Korzo sviđa, jer je vrlo fotogenično”, rekla je. No ne sviđa im se samo Korzo, sviđa im se cijeli grad. “Dok mi prolazimo kraj tih kuća i palača i ne vidimo ih.”
Branka Tropp smatra da je atmosfera u gradu nekad bila podosta drugačija nego u današnja vremena.
“Tih 80-ih je bilo toliko entuzijazma u gradu. Puno smo bili otvoreniji, okrenuti jedni drugima i svome gradu. Daleko više nego što je to danas.”
No upravo “Kvartovske priče” – taj vrijedan projekt Gradskog muzeja Varaždin – mogu pomoći da Varaždinci svrnu pogled na ulice i trgove kojima koračaju i palače koje ih okružuju. Naposljetku, i prebiranje po sjećanjima možda probudi neke zaboravljene navike i vrijednosti, koje, vrijedi vjerovati, nisu nužno nepovratno izgubljene.
