Najzeleniji varaždinski kvart sagrađen je početkom 60-ih godina. Prije toga ondje su bile livade i polja.
Kvartovske priče, serijal javnih događanja u kojima se građani prisjećaju odrastanja u raznim dijelovima Varaždina, nastavljene su protekle srijede, 14. siječnja, povratkom u popularni Đurek 60-ih godina prošlog stoljeća.
Đurek je radničko stambeno naselje koje je naziv dobilo po Đuri Salaju, političaru i sindikalnom vođi koji je preminuo 1958. godine. Ulica koja je nosila njegovo ime otvorena je četiri godine kasnije. Tako je bilo do 1991. godine, kada je Ulica Đure Salaja preimenovana u Ulicu Zrinskih i Frankopana.
U tom dijelu grada 50-ih godina prošlog stoljeća bilo je nekoliko obiteljskih kuća, no većinom su to bile livade, vrtovi i polja. Veliki zeleni pojas protezao se između središta grada i Varteksova naselja na jugu, a povezivala ih je samo Zagrebačka ulica, tadašnja Ulica maršala Tita.
Na tim livadama 1960. godine projektirano je novo naselje u kojem je trebalo živjeti oko 2.500 ljudi. Kasnije je taj broj povećan na 3.000, iznijela je u uvodu neke podatke o povijesti Đureka voditeljica programa Andrea Žigić Dolenec.
O odrastanju u Đureku govorili su Anislava Kaniški, Željko Lukinić, Zrnka Šulak i Tihomir Nonković.
Tijekom razgovora prikazan je i veći broj fotografija koje su za ovu priliku ustupili građani. To su bili Dubravko Šincek, Radojka Kink, Dragica Dražić, Snješka Horvat, Marijela Kokot, Malanija Duić i Stipo Poljanić, koji ima vrlo vrijednu zbirku fotografija Dragutina Brezovca, poznatog, danas pokojnog fotografa Varaždinskih vijesti. Prikazane su i fotografije Ivana Levanića, još jednog zaslužnog varaždinskog fotografa.
Omeđen četirima ulicama
Kako je u uvodu objasnio Tihomir Nonković, Đurek je kvart omeđen Ulicom Krešimira Filića (nekadašnjom Prvomajskom) na zapadu, Zagrebačkom ulicom na istoku, Krležinom ulicom (nekadašnjom Ulicom narodne revolucije) na jugu i Mihanovićevom ulicom na sjeveru.
– Zagrebačka ulica ne spada u Đurek, ali sva dvorišta u toj ulici završavaju u Aleji kralja Zvonimira – podsjetio je Nonković.
Kvart s najviše zelenila
Njegova obitelj doselila se u novo naselje 1963. godine, a prisjetio se kako su tada posađena stabla bila mala i kako je sve tek bilo dovršeno.
– Kasnije je to drveće naraslo i pretvorilo Đurek u kvart s najviše zelenila. Nama djeci to je puno značilo, imali smo mnogo prostora za igru – rekao je Nonković.
Svježe mlijeko pred vratima
I Anislava Kaniški pamti mnogo djece koja su se igrala vani te se prisjetila nekih pojedinosti iz svakodnevice.
– Svakoga jutra pred vratima nas je dočekalo svježe mlijeko koje su nosili mljekari. Navečer bismo stavili prazne boce pred vrata. Mi smo bili pretplaćeni pa smo dobivali mlijeko svaki dan, a oni koji su ga uzimali povremeno ostavljali bi u bocama novac – opisala je Kaniški.
Obroci iz restorana društvene prehrane
U stubištu na broju 3 ili 5 bio je diskont Koke, pamti Anislava Kaniški. Ondje se mogla kupiti hrana pripremljena u Kokinu restoranu društvene prehrane.
– Sjećam se graha sa zeljem i punjenih paprika. To je imalo poseban miris i okus. Uvijek smo nagovarali mamu da to kupi – ispričala je.
Ulje i marmelada na decilitre i dekagrame
Na Vidovskom trgu bio je jedan dućan u kojem se ulje kupovalo u rinfuzi, kao i marmelada.
– Dobili bismo bocu i tamo išli po deci ulja. Marmelada je bila u velikim limenim kacama i kupovala se, recimo, po deset deka. Nije se kupovalo nepotrebno. Nismo bili ničega željni, ali smo sve imali – rekla je.
Zgrada s greškom
Željko Lukinić živio je u „zgradi s greškom“.
– Kad su radnici izgradili prva dva kata, shvatili su da je netko okrenuo planove naopako, pa je naša zgrada jedina imala stubište okrenuto prema ulici – ispričao je Lukinić.
Njegova obitelj doselila se u Đurek iz Biškupca.
– Uselili smo se u stan u kojem je postojala kada! To mi je bilo nešto čudesno jer smo se prije toga kupali u lavorima – prisjetio se.
Srebrni i zlatni kvart
Djeca su se, kaže, igrala na gradilištima ostalih zgrada, što je bilo prilično opasno.
Lukinić Đurek naziva srebrnim kvartom zbog odsjaja sunca na kamenju koje je ondje bilo dovezeno.
– A zlatni kvart postao je onoga dana kad sam shvatio da cure mojega godišta znaju pet puta više od nas dečki. Tada sam se počeo družiti s curama i upoznao kćeri profesora. One su znale sve – rekao je Lukinić.
Za ono doba komforni stanovi
Zrnka Šulak odrasla je na broju 2, u zgradi uz današnju trgovinu Branka.
– Mi djeca stalno smo bili vani, oko zgrada. U ono vrijeme kazna je bila da ne smiješ van. Danas je obratno – kazna je da moraš van i da ne smiješ biti na mobitelu – usporedila je.
Njezina obitelj živjela je u trosobnom stanu od oko 60 četvornih metara, koji je opisala kao vrlo komforan za ono doba.
– Stanovi su imali velike prozore, čak je i kupaonica imala veliki prozor. Bilo je puno svjetla. Jedini problem bio je nedostatak centralnog grijanja. U sobama su bili pravi kamini i najljepše je bilo kad bi ih tata upalio. To je bio poseban miris i ugođaj. Grijali smo se i na peć na naftu, a kasnije na trajnožareću peć. Kad su došle termoakumulacijske peći, više nije bilo nošenja drva iz šupa u podrum – prisjetila se.
Oštre zime s mnogo snijega
Nonković se prisjetio i oštrih zima s mnogo više snijega nego danas.
– Jedne godine napadalo je toliko snijega da nismo znali koji je naš auto. Otkopavali smo samo registracijske tablice pa čistili auto ako je nekome trebao. Većinom smo išli pješice. Sjećam se da smo supruga i ja sanjkama vozili dijete u vrtić u Trakošćansku. Bio je to divan doživljaj – oko pedeset ljudi s djecom na sanjkama, bez ijednog automobila na cesti.
Kao i u svakom kvartu, i u Đureku je bilo „opasnih tipova“.
– Bilo ih je točno pet – rekao je Lukinić. – Izbjegavali smo ih. Nekih više nema, a neki su teško prošli u životu.
Od gumi-gumi do graničara
Zrnka Šulak prisjetila se dječjih igara: djevojčice su se igrale lutkama, gumi-gumija i školica, a dječaci iza zgrada nogometa i graničara.
Tihomir Nonković iznio je zanimljiv podatak o samoposluživanju na uglu Zagrebačke ulice i Ulice Tina Ujevića, gdje je otvoreno prvo samoposluživanje u Varaždinu i četvrto u Jugoslaviji. Prvo samoposluživanje, poznato je, otvoreno je u Ivancu.
Talijanski lovci i gospođe
Đurek na jednoj strani završava kod hotela Turist, koji je imao velik značaj za društveni život grada, u vrijeme kada je u Varaždin dolazilo mnogo talijanskih lovaca.
– Sjećam se pasa u boksovima na parkiralištu kod Turista i gospođa koje su dolazile zabavljati Talijane. Znala sam promatrati kako su obučene – rekla je Zrnka Šulak.
Dom mnogim istaknutim građanima
U razgovor se uključila i publika. Jedna se gospođa prisjetila rada u dječjem vrtiću prije izgradnje velikog vrtića u Aleji kralja Zvonimira, a jedan se sugrađanin prisjetio probijanja Ulice Đure Salaja, koja tada nije postojala – sve su bile livade i polja.
U Đureku su živjeli i mnogi istaknuti građani – liječnici, političari, vojna lica i sportaši. Primjerice, košarkaški sudac Davorin Nakić istaknuo je kako su u Đureku ponikli Branko Ivanković, Anđelko Herjavec i Damir Premužić.
Drukčiji međuljudski odnosi
No glavno obilježje tog vremena bili su drugačiji međuljudski odnosi. To zorno pokazuje primjer, koji je iznijela Zrnka Šulak, radne akcije u kojoj su stanari samoinicijativno posadili bor ispred svoje zgrade. I danas je taj bor ondje, samo mnogo viši.
Dobrosusjedski odnosi bili su sasvim uobičajeni.
– Svi smo se poznavali. Ja, primjerice, nikada nisam išla u ambulantu. Kad bih dobila upalu grla, mama bi otišla do susjeda, doktora Cika, a on bi došao s torbicom – ispričala je Zrnka Šulak.
Jedna od nekadašnjih stanarki Đureka, Anđelka Bün, tadašnje odnose među ljudima sažela je ovim riječima:
– Bili smo i sugrađani i prijatelji. Pomagali smo jedni drugima i poštivali se. Danas je posve drukčije, mi stanari istog ulaza se ni ne poznajemo.
