Varaždinac Damir Vujnovac zahvaljujući naravi svog posla mnogo putuje, pri čemu nastoji spojiti poslovno i privatno, u čemu uživa. Dosad je posjetio mnogo kontinenata, ali nedavno putovanje, ono u Saharu, zasigurno će mu još dugo ostati urezano u pamćenje.
U sklopu putovanja sudjelovao je u Saharskom maratonu, a sve se, kako kaže, dogodilo spontano.
– Za Sahara maraton saznao sam slučajno, kako to i inače biva s dobrim stvarima, tijekom poslovnog putovanja u Njemačku. Radoznalost me vukla da o tome saznam više pa kad sam potražio dodatne informacije, otvorila se priča o Saharawi narodu protjeranom iz svojih domova u izbjeglištvo na tromeđi Alžira, Mauritanije i Zapadne Sahare, gdje žive već četrdeset godina.
Početni izazov pretvorio se u želju da humanim i sportskim aktivnostima osvijestim društvo u kojem živim da postoje ljudi koji predugo žive u izbjeglištvu, usred pustinje, usred ničega – započeo je Damir.
Jedini Hrvat na Saharskom maratonu
Tamo je boravio u veljači ove godine, a doživio je i pješčanu oluju zbog koje je na putovanju ostao dan duže od planiranog.
– Planiran je boravak u trajanju od sedam dana, no dobili smo još jedan ‘bonus dan’, budući da je zbog pješčane oluje zračna luka bila zatvorena. Tako sam se sa nekim sudionicima maratona imao prilike družiti dan više. Domaćini su nam otvorili vrata svojih kućica i šatora, ne bi li nas ugostili najbolje što znaju. Dani do pješčane oluje bili su vedri i sunčani, pravi izlog saharskog proljeća, u kojem su temperaturne razlike dana i noći i do pedeset stupnjeva Celzijevih.
Damir nije trkač, ali sudjelovanje na maratonu bilo je dobar povod za nešto ‘dublje’.
– Nisam trkač ni maratonac, zdravlje mi to ne dozvoljava, stoga sama utrka nije bila glavni motiv mog odlaska u Saharu. Ovaj, šesnaesti po redu, maraton je bio samo povod i dobar medij za komunikaciju o pravim pitanjima s kojima se trebamo suočiti – ljudskim i humanitarnim. Sudjelovao sam u saharskoj utrci na deset kilometara, no u mom su timu bili pravi junaci svjetskih maratona, primjerice Paul koji je istrčao maratone na svih sedam kontinenata i Jonathan koji je trčao Everest maraton – najvišu utrku na svijetu.
Ipak, prema njegovim riječima, ovaj se maraton svakako razlikuje od klasičnih gradskih utrka zbog podloge na kojoj se trči, ali i po okruženju u kojem se odvija.
– Ako bih trebao birati, radije bih sudjelovao u pustinjskoj nego u gradskoj utrci. Na kraju, rezultat i nije najvažnija stvar o kojoj bi trebalo pričati. Atmosfera je bila sportska, ali s priličnom dozom humanosti u svakom pogledu. Svatko je od nas samom kotizacijom za sudjelovanje pomogao u humanitarnom dijelu projekta Saharskog maratona, no svi smo ponijeli i nešto lijekova koje smo ostavili tamošnjoj ambulanti, školskog pribora koji smo poklonili djeci, sportske opreme kojom ćemo ih motivirati da svoju energiju usmjere u pravom smjeru. Domaćini, kao i španjolski organizatori utrke, dali su sve od sebe da utrka prođe sigurno i mirno, a glasnog navijanja za svakog sudionika također nije nedostajalo.
Vujnovac je tamo jedini ‘branio’ hrvatske boje.
– Bio sam jedini sudionik iz Hrvatske i iskreno sam se iznenadio ugledavši hrvatsku zastavu kako se vijori među dvadesetak drugih iz cijeloga svijeta. Vjerujem da će, nakon ovog mog iskustva, još netko od naših sunarodnjaka poželjeti otići tamo i sudjelovati u ovoj nesvakidašnjoj priredbi.
Iako često putuje, voli mjesta u kojima nema strke i užurbanosti.
– Često putujem iako bih volio i češće. Moja su putovanja većinom poslovnog karaktera, to je posao koji volim pa uživam u spoju poslovnog i privatnog, no pravo je uživanje odlazak na mjesto bez struje i telefonskog signala. Pustinja je za to idealno rješenje, a da volim takva mjesta otkrio sam boraveći u prekrasnoj pustinji Wadi Rum, na jugu Jordana s beduinima. Tamo sam spavao pod vedrim nebom, u ‘hotelu s milijun zvjezdica’. No, ni putovanja na druge destinacije u potpuno drugačijem aranžmanu nisu mi strana ni mrska.
Pokrenuo projekt očuvanja dječje pisane riječi
Damir je u tjedan dana boravka imao prilike upoznati saharski narod Saharawi i doživjeti njihov način života u izbjegličkim kampovima usred okrutne pustinje.
– Uvjeti u kojima ti ljudi žive inspiracija su mi i dobar putokaz prema bitnim stvarima u životu. Naš je život nemjerljivo udobniji, ali i puno udaljeniji od onog uistinu osnovnog i važnog. Život u pustinji nekako te vrati na početak u kojem nemaš ništa i svaki mali napredak velika je stvar. Saharawiji u tom okrutnom okruženju žive u četiri izbjeglička grada, točnije, naseljima od četrdesetak tisuća stanovnika, a unatoč neimaštini organizirali su tridesetak dječjih vrtića, tridesetak osnovnih i sedam srednjih škola. Školovanje su proglasili obaveznim i njihova je pismenost gotovo stopostotna. Osim hasanijom, njihovom inačicom arapskog jezika, govore i pišu španjolskim jezikom kao dijelom nekadašnjeg kolonijalnog nasljeđa. Unatoč tome, pisanih tragova njihove kulture nema dovoljno, pa sam smislio kako im u tome mogu pomoći – kazao je nastavio.
– Pokrenuo sam projekt prikupljanja pisanih radova školske djece Saharawi naroda, koje želim u četverojezičnom izdanju (na arapskom, španjolskom, engleskom i hrvatskom jeziku) otisnuti u knjizi, čije ću im primjerke odnijeti sljedeće godine, na sedamnaesti Saharski maraton. To će im pomoći da zadrže trenutak dječje kreativnosti za mnoge sljedeće generacije i, nadam se, neku od te djece potaknuti na literarno stvaralaštvo.
U realizaciji tog projekta, kako kaže, dobro će mu doći pomoć svih ljudi koji žele i mogu pomoći.
– Sve zainteresirane molim da se jave na e-mail adresu orijentacije@gmail.com, a tijek aktivnosti ovog projekta, kao i informacije o Saharawijima, objavljujem na Facebook stranici ‘Dječji glas iz Sahare’.
Putovanje će, dodaje, pamtiti po mnogočemu.
– Svakako ću ga pamtiti po dobrim ljudima koje sam upoznao i po ponovnoj potvrdi činjenice da materijalno bogatstvo nije jamstvo sreće. Pamtit ću ga i po širokim dječjim osmjesima, dok bosi trče po oštrom pustinjskom kamenju, kao i po iskrenoj želji malih Saharaca za učenjem i otkrivanjem svijeta.
Po povratku sa svakog putovanja organizira putopisno predavanje, ali ovaj put planira učiniti i korak više.
– U suradnji s VTV-om pokušavam video materijale koje sam donio uklopiti u dokumentarni film, kojim ćemo domaćoj publici približiti saharski život i pružiti im informaciju o narodu kojem je Međunarodna zajednica još 1991. godine obećala osigurati referendum o samoodređenju. Dok čekaju na obećani referendum, 25 godina kasnije, možemo upoznati te drage ljude koje ni priroda niti sudbina ne maze, no oni svoju ljudskost i humanost nisu zaboravili – zaključuje Damir.
