Kako u posljednje vrijeme sve češće svjedočimo porastu obiteljskog nasilja i povećanju broja žena ubijenih od strane partnera, kao i sve većoj borbi ultrakonzervativnih udruga protiv Istanbulske konvencije koja bi u ovom slučaju mogla dosta toga promijeniti, odlučili smo o svemu porazgovarati s ravnateljicom Doma za žrtve obiteljskog nasilja ‘Utočište Sv. Nikola’, Irenom Mađarić.
Za početak nas je zanimalo kakva je procedura za smještaj žene u sigurnu kuću.
– Nasilje mora biti prijavljeno policiji, a žrtve se mogu obratiti i nadležnom Centru za socijalnu skrb. Smještaj u sigurnu kuću moguć je temeljem rješenja nadležnog Centra za socijalnu skrb, a može trajati 6 mjeseci, iznimno do godine dana. Smještaj je dobrovoljan, a isto tako smještene osobe mogu prekinuti smještaj. Ukoliko se procijeni da je sigurnost žrtava nasilja ugrožena, moguće je da žrtve, iz sigurnosnih razloga, budu zbrinute u drugoj sigurnoj kući na području Republike Hrvatske. Isto tako, ako kod nas u ustanovi nema mjesta za smještaj, žrtve se zbrinjavaju u drugoj sigurnoj kući – rekla je Mađarić.
U zadnjih nekoliko godina smještaj u Domu traži sve više osoba.
– Tako je u 2017. godini u Domu bilo smješteno 85 osoba, od čega 34 odrasle osobe i 51 dijete, a zaprimili smo upiti za smještaj 144 osobe – navodi Mađarić.
Žene u sigurnoj kući imaju osigurane sve uvjete za život, prava ‘borba’ počinje tek nakon izlaska.
– Tijekom smještaja, radimo na osnaživanju i ohrabrivanju žena, pomažemo im u ostvarivanju njihovih prava, mogućnosti i potencijala, razvijamo njihove vještine te ih potičemo na samostalno snalaženje u svakodnevnim životnim situacijama. Smatramo da žena ima najviše mogućnosti za izlazak iz začaranog kruga nasilja ako je financijski samostalna te stoga pomažemo ženama u uključivanju na tržište rada, pomažemo im u pronalasku zaposlenja i stvaranju uvjeta za samostalan život s djecom – ističe Mađarić.
Problemi s pronalaskom posla
Dosta problem javlja se kod pronalaska posla jer mnoge od tih žena ili nemaju završenu osnovnu školi ili nikad nisu bile zaposlene pa nemaju radnog iskustva.
– Npr. prilikom predstavljanja poslodavcu žene često dvoje da li da kažu da su trenutno smještene u sigurnoj kući ili ne, jer poslodavci uglavnom ne žele imati probleme (mnogi smatraju da bi počinitelji nasilja mogli ženama raditi probleme na radnom mjestu i sl.). Mnoge žene – žrtve obiteljskog nasilja imaju završenu osnovnu školu, nikad nisu bile zaposlene, a poslodavci i za neke pomoćne i jednostavnije poslove traže određeno radno iskustvo kojeg one, nažalost, nemaju. Isto tako, žene teško pronalaze stan, jer stanodavci uglavnom prioritet daju studentima i radnicima, a čim čuju da stan traži majka s djecom, najčešće ih odbijaju – napominje Mađarić.
Mnoge žene prekidaju kontakte s obiteljima pa se nakon izlaska iz sigurne kuće nemaju kamo vratiti.
– Mnoge žene trpe dugotrajne oblike nasilja i nasilničkog ponašanja i vrlo često se događa da su slijedom okolnosti i straha bile prisiljene prekinuti kontakte s vlastitim obiteljima (roditeljima, sestrama i braćom), pa se često i nemaju kamo vratiti po isteku zakonske mogućnosti prava na smještaj u sigurnu kuću – upozorila je Mađarić.
Ravnateljica napominje kako je jako bitno raditi na prevenciji i osvještavanju ovog problema već od najranije dobi, u vrtićima i školama, kako bi se razvilo društvo s nultom tolerancijom na nasilje.
Razočarane u sustav
Podrška je u cijelom tom procesu najvažnija jer žene moraju vjerovati u institucije i biti sigurne da će biti zaštićene.
– Mi kao dom surađujemo s brojnim institucijama i jako smo zadovoljni suradnjom, vjerujem da svi daju sve od sebe. No, naše korisnice su često s pravom nezadovoljne i pitaju nas zašto su one te koje zajedno s djecom moraju napustiti kuću, djeca promijeniti školu i slično, nezadovoljne relativno blagim kaznama za počinitelje nasilja te trajanjem sudskih postupaka. Moram pohvaliti naše osnivače, Grad Varaždin i Varaždinsku županiju koji su nam velika podrška u radu i imaju mnogo empatije. Imamo i puno donatora i stalno radimo na poboljšanju uvjeta koje pružamo korisnicama – rekla je Mađarić.
Mađarić je za kraj zaključila kako su promjene nužne, a da li će se to riješiti ratifikacijom Istanbulske konvencije, promjenom zakona ili efikasnijom primjenom istog manje je bitno.
