Više od 700 posvojitelja u Hrvatskoj žele usvojiti dijete: zašto je država nesposobna osigurati djeci ono najvažnije – obitelj?
Manje ih je nego što je onih koji bi ih željeli, a svejedno godinama čekaju u domovima za nezbrinutu djecu. Iako je više od 700 posvojitelja, isto toliko djece zakinuto je za ono što može pružiti samo obitelj.
I umjesto da se loše brojke smanjuju one su sve gore, lani je iz najvećeg doma za nezbrinutu djecu Nazorove u Zagrebu usvojeno jedno jedino dijete. Zato smo pitali one koji znaju zašto ni jedno dijete ne treba biti na čekanju.
Priču iz Međimurja donosi Potraga. Obitelj Hoblaj čine mama, tata, i petero usvojene i četvero udomljene djece.
“Moj sin Neno je usvojen s pet godina, moja kćerka Barbara je usvojena s dva tjedna, moja usvojena kćer Ivana sa dvije godine, sa svojim sinom, odnosno mojim unukom Jojilom. I jos nam nedostaju Elizabeta i Nikolina koje sada rade i još četvero udomljene djece koja su sad u školi”, kazala je Marina Hoblaj iz Murskog Središća.
Marina i Vlado nikada nisu imali svoju biološku djecu, no zahvaljujući mogućnosti da usvoje i udome danas imaju ogromnu veselu obitelj.
“Za usvajanje je više bio suprug inicijator, ja sam samo htjela biti mama, i nikada nisam ni zamišljala biti mama na ovaj način. No, par godina nakon braka, dobili smo Barbaru, malu, lijepu, zdravu, i sa godinu dana smo shvatili da ako ništa ne budemo poduzeli, da je moguće da bude malo razmaženo “derište”, jer sve se vrtilo oko nje, onda smo odlučiti posvojiti Ivanu”, rekla je Marina.
Ivana, sada i sama majka kaže da joj je ova, njezina obitelj u potpunosti promijenila život.
“Bilo je brda i dolina, bilo je teško, pogotovo kad si tinejdžer i onda odrasteš i shvatiš da roditelji nisu protiv tebe nego za tebe”, rekla je Ivana Hoblaj.
“Oni nisu tu da bi mi ispunili sebe, više je važno da mi budemo ono što oni trebaju, otac, majka, obitelj, tako nekako gledamo na to. I ne gledamo previše romantično, ljudi koji možda nemaju iskustva gledaju nekako bajkovito na sve to. To je realan život koji je zbog toga upravo lijep”, ispričao je Vlado Hoblaj.
Zahvaljujući velikom srcu tate i mame koji su je odnijeli kući iz velike zgrade, danas 27-godišnja Barabara je izbjegla takvu sudbinu.
“Ja sam od malena znala da sam usvojena od trenutka kad smo znale za sebe, mogu za Ivanu i sebe pričati jer smo odrasle skupa, to nije bila tajna za nas, uvijek je to bila informacija prilagođena starosti, prilagođena godinama. Rodila vas je jedna druga teta, ali mi smo vam mama i tata, mi smo vas usvojili. I danas kad nas pitaju kako vi zovete Marinu i Vladu, pa mama i tata, mi ne znamo za drugo i to je naša životna priča”, kazala je Barbara Hamp.
Priča u kojoj je Barbara sretno odrasla, postala učiteljica, udala se i sada čeka svoje drugo dijete. U svojoj brojnoj obitelji naučila je što je život.
“Moj je zadatak bio, pomalo voditi brigu o svemu, dok su drugi imali neke ciljane stvari, recimo Neno je bio za rutinske poslove, on bi svaki dan usisavao i to je bio njegov posao”, rekla je Barbara.
Nenad i Ivana su tzv. teško posvojiva djeca. Oboje s medicinskim dijagnozama. Takva djeca najduže čekaju na posvajanje. Marina i Vlado odlučili su da među djecom neće raditi razlike.
“Ja sam si sve posložila, želim biti mama i hoću vidjeti dio sebe u djetetu, i kad sam si to posložila, bilo je u redu. Nitko mi nikad nije mogao garantirati da cu roditi zdravo dijete, mi smo se svi skupa dogovarali, i odlučili kad nazovemo i pitamo imaju li dijete za nas bez obzira kakvo je ono je naše. Znači mi smo dijete prihvatili već prije nego smo ga vidjeli”, rekla je Marina.
Priču pogledajte klikom ovdje.
