– Pa nije da pijem samo izvorsku vodu iz Belskog dola, pijem ja i vino, pivo… Pa čak i mineralnu – kroz smijeh nam govori Miljenko Kelemen dok se iz Varaždina preko Beretinca, Ledinca, Škriljevca i Završja Podbelskog vozimo prema svome cilju – u našem kraju najpoznatijem izvoru hladne, planinske vode, vode gotovo ‘nadnaravnih’ svojstava, onome u Belskome dolu.
Miljenko Kelemen je Varaždinac i redovito pohodi ove predjele Varaždinske županije. Kao i mnogi drugi, i on dolazi na izvor po vodu, za potrebe domaćinstva, ali, kaže, ne toči mnogo, svega nekoliko boca.
- Jednom tjedno obavezno se dolazi u Belski dol. Obično točim svega po 15-ak litara. Pet litara za obitelj, pet litara za majku i pet litara za majčinu susjedu – priča nam tijekom vožnje prema izvoru smještenom u klancu koji spaja Završje Podbelsko i Podrute.
Izvor kraj kojeg zastane gotovo svaki putnik namjernik
Izvor u Belskome dolu omiljeno je mjesto kraj kojeg zastaju razni prolaznici, putnici namjernici, planinari, biciklisti, stanovnici okolnih sela i zaseoka, Varaždinci… Svatko od njih ima neke svoje razloge, a zajedničko im je to što osjećaju neku posebnu privlačnost prema tome mjestu.
Usjek unutar kojeg se nalazi izvor također je put kojim je najlakše premostiti masiv ivanečkog gorja, koji se proteže od Čeva pa preko vrha Ivanščice sve do brijegova iza Lepoglave, gdje je sljedeći važan prijelaz u Hrvatsko zagorje.
– Vodu koju ovdje natočim ne čuvam predugo za piće, zimi svega pet do šest dana, ljeti dva do tri. Vjerojatno se može i dulje, ali ne želim riskirati. Osim toga, moj glavni razlog za dolazak u ovaj kraj je posjet djedovini. Majka mi je iz Osečke, tamo je sada prazno imanje bake i djeda, a i otac je iz ovoga kraja, danas u obližnjim Gačicama tako imamo vinograd, koji nam predstavlja poveznicu s ovim krajem iz kojeg potječemo – sjetno svoju priču o Belskome dolu i djedovini iznosi Kelemen.
Klanac nekad bio i šumovitiji, ali oborine učinile svoje
Vrlo brzo dolazimo na odredište. Tu je maleno svetište, mjesto na kojem se obavezno staje tijekom hodočašća u Mariju Bistricu. Velike vrućine s kojima se tijekom ljeta hrvaju stanovnici gradova ovdje gube svoju snagu.
– Sve okolo su nepregledne šume, one same po sebi daju svježinu i snizuju temperaturu. Osim toga, nalazimo se u dubokom klanjcu, gdje čak i ljetno sunce teško pronađe svoj put – objašnjava Miljenko.
Pokazuje nam kako je hladovina na ovome mjestu nekada bila i znatno veća. Međutim, obilne kiše protekle jeseni rušile su na prometnicu cijela stabla pa se stoga radi sigurnosti dio šume uz samu cestu morao posjeći.
– Šumari su jednostavno odradili svoj posao. Evo, još se vide ostaci stabala zajedno s korijenjem koje su oborile vode koje su se slijevale niz obronke.
Pokazuje nam Miljenko i ostatke velike stare bukve koja je rasla neposredno uz mjesto gdje se belska voda izlijeva u potok. Ni bukve više nema.
– Teško mi je reći koliko je bila stara, nisam stručnjak, ali promjer joj je, evo, gotovo jedan metar, i bila je zaista ogromna – kaže Miljenko, istovremeno vadeći staklenu bocu s natpisom ‘Voda’. Kaže da mu je ta boca posebno draga jer ju je supruga donijela s putovanja u Poljsku.
– Igrom slučaja, upravo ovdje sreo sam nedavno i bicikliste iz Poljske. Dvije djevojke i dva mladića. Išli su putem prema Zagrebu pa do Zadra, Sarajeva, Mađarske i onda nazad u Poljsku – prisjeća se.
Obitelj na izletu, biciklisti kratko stali i brzo dalje
Upravo u tome trenutku cestom se velikom brzinom dovezao mladi biciklist, ‘opremljen’ od glave do pete. Izvor u Belskome dolu mu je, kao i mnogim drugim rekreativcima koji voze ovim krajem, obavezna postaja.
– Danas idem do Grebengrada. Često vozim ovim putem, jer je najlakši i najljepši put na drugu stranu, prema Zagorju. Preko Veternice je prezahtjevno. I do Novog Marofa je ljepše i lakše nego kroz Remetinec. Ovo mi je najdraži put – rekao nam je sav zadihan, brzo natočio bočicu, malo otpio i krenuo dalje. Nismo ga stigli ni upitati za ime.
Prostor oko belskog izvora je poput svojevrsne ‘šumske špice’. Mjesto gdje možete sresti mnoštvo ljudi, vrlo često i poznatih, popričati…
Nije prošlo mnogo i uz potok i izvor pristao je auto iz kojeg je izašla obitelj s malim djetetom. Poznata lica s varaždinskih ulica – Krunoslav, Helena i Viktor.
– Stali smo samo usput, krenuli smo na izlet, iako ni sami još ne znamo koji nam je cilj. Kamo nas put nanese. Uvijek ovdje stanemo kad prolazimo tim putem. Vodu ne točimo kako bismo je vozili kući, već nam je ovo samo kratki odmor – ispričao nam je Krunoslav, dok je Helena u bočicu točila malu dozu ‘magične’ vode za nastavak puta.
Mali Viktor, ali i mi sami, bosih nogu isprobali smo kakva je voda u potoku koji tuda protječe i u kojeg se belska voda izlijeva. Ledena je, u zglobovima osjećamo trnce i snažno stezanje. A sredina ljeta je.
Točimo 250 litara, ali to je za tri obitelji!
I dok mlada obitelj tek kratko zastaje kako bi uživala u miru koju pružaju okolne šume i žubor vode, nemali broj automobila koji se zaustavlja s druge strane ceste u svojem ‘gepeku’ krije mnošto plastičnih boca i kanistara.
– Koliko točimo? Evo, 250 litara! Imamo 50 boca po pet litara. Ali to je za tri obitelji, nije samo za nas! – pokazuju nam žene koje su uz potok istovarile hrpu ambalaže.
Za razliku od našeg suputnika Miljenka, one imaju prilično drugačije mišljenje o tome koliko dugo voda iz izvora može biti uskladištena kod kuće.
– Dva tjedna bez problema! Stoji u podrumu, ali nije to podrum koji je posebno hladan. Voda je i usred ljeta odlična i ne kvari se – uvjeravaju nas.
Pokušali smo doznati i neke konkretnije, ‘znanstvene’ podatke o kvaliteti vode na ovome popularnom izvoru. Međutim, nismo imali previše sreće.
– Vezano uz vaš upit o zdravstvenoj ispravnosti vode za ljudsku potrošnju, s izljeva uz cestu u Belskom dolu, obavještavamo vas da mi te podatke nemamo. Osobe koje tu vodu konzumiraju rade to na vlastitu odgovornost – kratki je odgovor koji smo dobili od Aleme Ježić iz Zavoda za javno zdravstvo Varaždinske županije.
Iz razgovora s pojedinim Varaždincima ipak smo doznali kako su oni samoinicijativno nosili uzorke belske vode na analizu i kako se ona pokazala iznimno kvalitetnom, mikrobiološki i kemijski potpuno sigurnom. S druge strane, bilo je i onih koji tvrde da između izvorske vode s Belskoga dola i vode iz slavine bilo kojeg varaždinskog domaćinstva nema bitne razlike zbog koje bi se isplatilo ‘trošiti benzin’ za odlazak samo po vodu.
– Bez obzira na sve, već u samom okusu vode može se osjetiti razlika – kazale su nam žene s izvora točeći svojih 250 litara. U njihove tvrdnje uvjerili smo se i sami. Belska voda gotovo da je – slatkastog okusa!
U ribogojilište po pastrve dolaze iz svih krajeva
Belski kraj posebna je oaza mira koja se dolinom Bednje širi na zapad sve do Ivanečke Željeznice i Stažnjevca, na sjever prema Radovanu, na istok prema Podevčevu, a na jug prema Podrutama i novomarofskom kraju. Pratimo Miljenka u posjetu njegovoj djedovini u Osečkoj, a potom nastavljamo i do vinograda u Gačicama. Ipak, po putu zastajeno u poznatom ribogojilištu u Beli, (privremenom) domu brojnim pastrvama.
– Voda je zaista iznimne kvalitete, kontrole su redovite, a mi brinemo o higijenskim uvjetima. Bazene je potrebno s vremena na vrijeme prazniti i čistiti, pogotovo ljeti – rekla nam je Marijana Blaži, ‘sneha’ u obitelji koja cijela živi od ovoga posla. Osnivač ribogojilišta Tomo Zagorec danas je u mirovini, ali i dalje pomaže koliko je u mogućnosti. Tu je i supruga Barbara, a vlasnik je sada sin Mario.
Doznajemo da je temperatura belske vode 12 stupnjeva, a zimi pada na sedam stupnjeva. Bazeni su krcati ribom, a kupaca, kaže Marijana, ima.
– Dolaze iz svih okolnih županija, Međimurja, Zagorja, Koprivnice… Neki dolaze iz krajeva čiji govor ni ne razumijem! I nisu to samo kupci koji u prolazu zastanu pa kupe ribu. Imamo stalne kupce, koje smo stekli u ovih 20 godina. Oni često dolaze samo po ribu. Kupe i odu kući. Obično uzmu veće količine pa smrznu. Dobro nam je, nemamo se razloga žaliti – priča Marijana.
Nešto me vuklo prirodi i – navukao sam se
Dok se nešto kasnije preko Margečana, gdje nam pažnju privlači etno-kuća s vodenicom koju je izgradila lokalna udruga, vozimo prema Osečkoj, Miljenko nam priča o tome kako se razvijala njegova ljubav prema prirodi.
– Danas nastojim povezati i planinarenje i posjet djedovini i vinogradu s odlaskom po izvorsku vodu… No, planinarenjem se bavim tek desetak godina. Tada sam bio ostao bez posla, imao sam vremena i nešto me vuklo prirodi. A onda, ono što ti paše, jednostavno ne prestaješ raditi.
Dok stojimo na uzvisini iznad Osečke – sa zapadne strane nam je mjesno groblje, ispred nas se nazire Margečan kojim dominira crkveni toranj, dolinom između polja teče Bednja, a istočno u daljini vidimo obrise dvorca Bela – gotovo da možemo i bez ijedne izrečene riječi osjetiti što ovaj kraj znači Miljenku.
Iako je već dugi niz godina ‘čisti’ Varaždinac, nešto ga i dalje vuče u ove krajeve. On je svoj jedan malo posebniji ‘komadić’ prirode pronašao upravo na ovome mjestu, i na svoj osobni način njeguje odnos s djedovinom, okolnim planinama, Belskim dolom, izvorskom vodom… Miljenko nije ovdje tek da se opskrbi ‘zdravom’ vodom, njegova priča daleko je veća od toga.
