Sa Stanislavom Muškinjom porazgovarali smo o tome kako je došlo do bavljenja udaraljkama, kako ga je privukao profesorski rad te nekim prošlim, sadašnjim i budućim projektima.
Stanislav Muškinja, profesor udaraljki na
Glazbenoj školi u Varaždinu, specifičan je po
svojoj žanrovskoj raznovrsnosti, a godinama se usavršavao i učio
od priznatih svjetskih udaraljkaša. Uz brojne suradnje, bendovske
i filharmonijske, aktivno održava i solo recitale diljem
Hrvatske, stalno teži za profesionalnom nadogradnjom u sferi
udaraljki, a u srijedu, 24. listopada, održao je fantastičan solo
nastup u Glazbenoj školi povodom 190 godina djelovanja te
prestižne odgojno-obrazovne ustanove.
S profesorom Muškinjom porazgovarali smo o tome kako je došlo do
bavljenja udaraljkama, kako ga je privukao profesorski rad te
nekim prošlim, sadašnjim i budućim projektima.
Možeš li reći nešto o svojim glazbenim počecima? Kako si
došao baš do bavljenja udaraljkama?
Krenuo sam svirati bubnjeve kad sam imao 14 godina i tada sam
odlučio da bi bilo dobro da mi to bude životna profesija. Upisao
sam Muzičku akademiju i završio klasične udaraljke. Sa seta
bubnjeva rad sam proširio na cijeli set udaraljki.
Kako te privukao profesorski rad u Glazbenoj školi? U
kojoj fazi života? Kakav je rad s djecom, s profesorom koji je
toliko raznovrstan u žanrovima? Koliko učenici koje učiš imaju
prethodnog znanja o udaraljkama?
Stalno trebaš neki stalni posao, novce koji dođu svaki mjesec u
isti datum, a taj posao to pruža. Ili je škola ili je orkestar, a
ovo sve drugo su honorarni poslovi kojih može biti puno, može
biti super tijekom sezone, a može se dogoditi da ne bude
ništa pola godine. Svirka kao svirka je super, ali teško se
osloniti na to kao da je neki stalni prihod. Dobro mi je u školi
i čini odmak od koncerata.
Djeca dolaze od početnika, s osam-devet godina. Oni nemaju
nikakvo znanje, a što se tiče stava oni ga nemaju razrađenog.
Poanta je da se djeca jako mijenjaju i događa se da nekog klinca
posve upoznam tek za pet godina. To je jako individualno, takav
je i pristup pa se svakom od njih prilagodim i ne bih
generalizirao. Svaki od njih drugačije reagira, neki su
zaljubljeni u udaraljke od početka pa s vremenom to splasne, a
neke situacije su obrnute.
Svestranost – jazz, rock, klasični orkestri, metal – sve
te na neki način formiralo. Koliko ti je sve to pomoglo kao
udaraljkašu? Je li svaki žanr donio nešto novoga u tvoj
stil?
Svaki žanr je utjecao na moj stil, a poanta s udaraljkama je to
da je to takav instrument koji je vrlo upotrebljiv u mnogim
glazbama. Čak bi rekao i u svim glazbama. S tim da osobno nikad
nisam dotaknuo područje etno udaraljki.
U svom obrazovanju i muzičkoj karijeri nisam se uopće dotaknuo
bilo kakvih tradicionalnih udaraljki – bilo da su afričke,
kubanske, irske, ruske, japanske – to je tek cijeli jedan drugi
svijet koji postoji. Ali u današnjoj su muzici udaraljke
svugdje.
Što se tiče dražih žanrova, to mi dolazi s fazama života. I onda
kroz te faze života dođe neki instrument kojeg malo više želim
naučiti. Bilo je faza kada sam učio drumset, sad sam u nekoj fazi
da želim nadograditi znanje na vibrafonu.
Vidio sam da izvodiš i solo recitale diljem Hrvatske –
što te privuklo tome i kako je do toga došlo?
Prvenstveno, privukla me zahtjevnost i to me nadogradilo na neki
način, kao neki izazov. I jednog dana da recimo radim muziku koja
je baš moja i koja se baš meni dopada. Pretežno, to je pomicanje
nekih unutarnjih granica. Nema puno tih koncerata, tri do pet
godišnje, ali uvijek dobro dođu.
Od koga si najviše učio i naučio o udaraljkama? Ne mislim
tu na uzore nego baš na ljude koje si gledao kako sviraju, koji
su ti predavali i slično.
Ne mogu izdvojiti baš jednu osobu. Profesor
Lešnik na Akademiji me dosta toga naučio. Bio
sam na seminarima u Grožnjanu pa sam prije deset godina radio s
Jojo Mayerom i on je bio super lik koji me
dosta toga naučio. Isto tako, puno slušanja i gledanja muzičara s
kojima nisam imao direktan kontakt. Odem na neki koncert i preko
toga naučim.
Također, od starijih kolega s kojima sam surađivao i svirao sam
puno toga naučio. Razni su tu procesi učenja.
Kako
je prošle godine došlo do solo koncerta “Od baroka do rocka” koje
si održao u Zagrebu i Varaždinu?
Do toga je došlo zbog moje želje da ja moram sve odsvirati i sve
reći, što zapravo nema smisla, što sam isto kroz to naučio
(smijeh). Htio sam napraviti poveznicu kako su udaraljke
kompleksan instrument i kako je moj životni put išao od rocka do
baroka, a povijest je išla obrnutim smjerom. Htio sam svirati i
Bacha što iziskuje puno energije i vremena, a sam rezultat na
koncertu u današnje vrijeme nije ono što bih ja htio.
Nije prilagođen publici, što ni ne treba biti, a onda sam
instrument marimbu izbacio iz repertoara jer je kompliciran i
troši puno vremena. Išao sam na program da bude meni, pod
navodnicima, lagan, a da bude i zanimljiv. Ujedno i kompleksan i
lagan.
Privlače li te više solo koncerti ili koncerti s
bendovima i filharmonijama?
Ne mogu to preferirati. Na solo koncertima si sam na sceni i to
još uvijek oblikujem. Nisam još uvijek sto posto zadovoljan s tim
kako ide. Pričam s ljudima, tražim savjete, trudim se uvrstiti
svoje autorske skladbe pa napraviti neku konceptualnu priču i
zvučnu kulisu da bude to pravi događaj.
Prošlo je vrijeme gdje ljudi dođu na koncert, sjednu i onda
plješću. To više nikog ne zanima.
Mnogi su Varaždinci oduševljeni posljednjim koncertima
NuSynergetica i Glazbene škole, a tvoje solo bubnjarske dionice
navode kao jedne od vrhunaca tih nastupa. Kako je došlo do
suradnje s NuSynergeticom i imaš li zakazane kakve zanimljive
projekte u bližoj budućnosti?
Bubnjarski solo je dio te skladbe, on se nalazi i u originalu
pjesme. Što se tiče NuSynergetica, svirao sam
prvi koncert u Varteksu pa onda još kasnije u kazalištu i ovaj
ispred Županijske palače.
Od projekata za sada nemam ništa konkretno i nema velikih
planova. Mogu potvrditi 22. prosinca koncert u Zagrebu sa
Seven That Spells, što je već naš tradicionalni
koncert. I sviram na Božić s tamburaškim orkestrom iz Međimurja.
Kolega Cvrtila napisao je aranžmane u koje je
ubacio udaraljke pa ću tamo svirati zajedno s kolegama.
