Policajac Slavko Šantek nestao je nakon pada Vukovara. Traže ga sestra Verica i brat Zdravko. 'Pozdravili smo se, poljubio je moju kćer i otišao', kaže Verica...
– Moj brat Slavko, tad 28-godišnji policajac,
posjetio me u rujnu 1991. godine. Ušao je u dnevni boravak,
popričali smo i ozbiljnim mi je glasom rekao da se došao
pozdraviti. Pitala sam ga kamo ide, a on mi je odgovorio da sutra
kreće za Vukovar.
Gledala sam ga u čudu, suprug i ja pokušavali smo ga odgovoriti
od odlaska, ponavljali mu da ima devetomjesečnu nećakinju koju
obožava. Mirno nas je pogledao i rekao: ‘
Idem, moram pomoći tim ljudima, to je moja dužnost. Nemojte me
ništa pitati. Kad se vratim, pričat ćemo i ispunjavati želje.
Verice, bolje da ja idem nego tvoj suprug koji ima malo dijete’.
To su bile njegove zadnje riječi. Pozdravili smo se,
poljubio je moju kćer i otišao – blijeda lica, pogleda
prikovanog uz fotografiju nestalog brata –
govori Verica Vidović (52), rođena Šantek,
pišu
24 sata.
Slavko se iz Vukovara nije nikad vratio. Uz Vericu, za njim
traga i tuguje i brat Zdravko (55).
– Nakon pada Vukovara o njemu nismo ništa znali ni čuli.
Raspitivali smo se u PU Varaždin, Crvenom križu, Udruzi zatočenih
i nestalih, kod njegovih kolega koji su se vratili. Ništa nismo
saznali osim da je bio ranjen, da se dobro oporavio u Borovo
Commerceu i da mu se tamo gubi svaki trag. I naši prijatelji u
Novom Sadu raspitivali su se o njemu u bolnicama, no ništa nisu
saznali. Odlazili smo na razmjene, čekali i gledali hoće li sići
s kojeg autobusa, no nije se pojavio – očiju punih suza prisjeća
se Verica.
Na spomen Slavka lice joj se raznježi, a oči zaiskre. Kroz glavu
joj prolaze svi lijepi trenuci koje su prolazili zajedno. Tvrdi
da je četiri godine stariji Slavko bio brat, sin i prijatelj
kakvog se samo moglo poželjeti.
– Nestanak brata podnijela sam jako teško. Rano smo ostali
bez oca, a Slavko mi je bio oslonac u životu, uvijek uz mene kad
sam ga trebala. Bio je avanturist, volio je putovati, istraživati
druge zemlje, njihove običaje i kulture, obožavao je ribolov i
planinarenje. Bio je prepun planova i želja koje je mislio
ostvariti po povratku iz Vukovara. Osim što je želio da zajedno
sagradimo kuću, želio je obići još puno zemalja. Nažalost,
njegovo je putovanje završilo – tihim glasom zbori Verica, dok
prstima gladi bratovu fotografiju.
I u snovima joj, kaže, dolazi takav kakvog ga pamti – lijep,
dostojanstven i šarmantan. Njezina majka
Ana umrla je lani u prosincu od silne tuge za
nestalim sinom. Nije prošao ni dan da ga se nije sjetila.
– Kako je vrijeme odmicalo, polako je shvaćala da ga nema. Puno
ga je tražila, obilazila, raspitivala se, ali ga, nažalost, nije
našla. Utjehu je pronašla u molitvi i ona ju je držala sve ove
godine. Ustrajno je molila da ga nađe, da sazna nešto, ali je,
nažalost, preminula. Zbog nestalog sina se i razboljela, njezino
srce nije izdržalo tu silnu bol. Do posljednjeg trenutka života
govorila je: ‘Samo da nađem sina, da nađem mir i da mu mogu
zapaliti svijeću’ – govori Verica kriomice otirući suzu.
Da joj se brat vrati, kaže, bila bi najsretnija žena na svijetu.
Znala bi gdje bi mu zapalila svijeću, a našla bi i svoj mir.
– Bez obzira na to što je prošlo toliko vremena od nestanka, i
danas je jako teško. Ljudi kažu da je lakše kako prolaze godine,
ali nije. Sve je teže. Njegova slika stoji na zidu našeg
dnevnog boravka, o njemu puno pričamo, a moj sin i kći upijaju
svaku riječ o ujaku i žale što ga nisu upoznali. I molim sve koji
nešto znaju, da nam se jave, da dođemo do nekog traga. A da me
sad čuje, poručila bih mu da ga volim najviše na svijetu. I neka
ga čuvaju anđeli – tiho je zaključila Verica.
Njezin brat Zdravko za nestalim bratom tuguje u obiteljskoj kući
u Cargovcu kraj Varaždina. Živo se sjeća njihova posljednjeg
razgovora, kad ga je Slavko nazvao iz Vukovara.
– Prvi put u Vukovar je otišao u proljeće 1991. Već tad mi je
rekao da će biti rata. Tog rujanskog dana pozdravili smo se,
otišao je i uspio se javiti 2. listopada 1991. u 16.30 sati. Baš
sam ulazio u kuću nakon stričeva pogreba kad je zazvonio
telefon. Rekao mi je da se uspio iz Borova Naselja probiti u
Vukovar i pitao što ima doma. Iz te minute, koliko smo
razgovarali, saznao sam da je u Vukovaru rat, da je jako gadno i
da mora prekinuti, jer se i njegovi kolege žele javiti svojim
najmilijima – prisjeća se Zdravko.
Da ga nađe, kaže, našao bi mir.
– Najteži je studeni. Svaki put kad dođemo u Vukovar, bratu i
kolegama palim svijeće posvuda – od spomenika u centru do Ovčare
i biste Blage Zadre. Odlazim i u Borovo Selo zapaliti svijeću
stradalim redarstvenicima – očiju punih suza tiho govori Zdravko.
Brata opisuje kao hrabrog i samozatajnog čovjeka, a pecanje s
njim nešto je što mu je obilježilo život.
– Često bismo satima pecali i u tome je pronalazio mir. Teško se
nosim s njegovim nestankom i bilo bi mi drago kad bi ljudi koji
nešto znaju rekli istinu. Moja majka također je teško podnijela
njegov nestanak. Puno je plakala, a često sam je pratio u Zagreb
na prepoznavanje nađenih stvari – prisjeća se Zdravko i ističe da
mu brat silno nedostaje, pišu
24 sata.