Bonaventura Duda preminuo je u kolovozu 2017. u Franjevačkom samostanu sv. Ivana Krstitelja u Varaždinu u 94. godini života, 76. redovništva i 68. svećeništva.
24 sata donose feljton u četiri nastavaka o omiljenim
hrvatskim svećenicima, ljudima koji su svojim životom i radom
pokazali kako treba služiti Bogu i narodu.
Svojim djelovanjem i radom su nas zadužili, to su svećenici koji
su doprli do srca i duša vjernika, ali i onih koji to nisu.
Nažalost, svi su umrli u zadnjih nekoliko godina. Prvi nastavak
govori o legendarnom propovjedniku fra Bonaventuri
Dudi…
Bio je teolog, bibličar, profesor-emeritus Sveučilišta u Zagrebu,
prevoditelj, poliglot, pisac i pjesnik, kateheta, pedagog,
skladatelj, dopisni član HAZU. Fra Bonaventura Duda većinu života
živio je i djelovao u Franjevačkom samostanu sv. Franje na
Kaptolu u Zagrebu.
Blago je u Gospodinu preminuo u kolovozu 2017. u
Franjevačkom samostanu sv. Ivana Krstitelja u
Varaždinu u 94. godini života, 76. redovništva i 68.
svećeništva.
– Mnogo sam u životu htio i uspio napraviti, no moje je najveće
dostignuće to što sam franjevac – kazao je svojedobno u
intervjuu fra Bonaventura Duda te dodao kako ga je tijekom
cijeloga života pratila dobra kob, u skladu sa svećeničkim imenom
koje nosi.
S njim su 24 sata razgovarali nekoliko mjeseci nakon njegovog 90.
rođendana. Tada ih je dočekao u svojoj provinciji uz blistav
osmjeh. Odmah su ga pitali kako je.
‘Smiren sam i spokojan’
– A, čujte, sad sam ipak star, ali moram vam reći da me zdravlje
izvrsno služi. Kad sjedim, dobro sam, a dok hodam, malo me muče
noge. No sve u svemu, nemam bolesti – objasnio nam je tada
dodajući, na naše čuđenje, kako može čitati i bez naočala.
Smiren je, spokojan, kazao nam je, jer sve poslove koje je
planirao obavio je na vrijeme.
Tada je pomagao kolegama, a u to vrijeme je pomogao kolegi
isusovcu, pateru Antunu Voleniku. On je
doktorirao na doprinosu fra Bonaventure Dude hrvatskoj teologiji
nakon Drugog vatikanskog koncila. Fra Bonaventura mu je stavio na
raspolaganje sve što je predavao i pisao.
U svom bogatom životopisu ističe uz Zagrebačku Bibliju još
osnutak Glasa Koncila, te poslove Kršćanske sadašnjosti, kao
najveće pothvate u kojima je sudjelovao. Ipak, u svojoj
skromnosti, fra Duda je tada istaknuo kako je najviše ponosan na
franjevačko naslijeđe.
U Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, čiji je dopisni
član, njegov doprinos opisali su: ‘Znanstvenik je i
stručnjak te kulturni djelatnik, filozof i povjesničar, napose
hrvatske teologije i školskih institucija, etnolog, glazbenik,
književnik, prevoditelj, urednik, osnivač i suosnivač
institucija, društava, edicija, skupova itd. U svjetskim je
razmjerima istaknuti bibličar, ekumenist, praktičar i pisac,
realizator obnove u Katoličkoj crkvi’, piše, među ostalim, na
stranicama HAZU.
‘U ranoj mladosti zavolio sam franjevce’
– Ma, znate što, mnogo sam toga u životu htio i uspio napraviti,
no moje je najveće dostignuće i posao to što sam franjevac. Od
najranije mladosti volio sam franjevce iz Krka i Košljuna. U
jesen 1929. imao sam oko pet godina. Dok su ljudi išli u crkvu
sudjelovati s našim osnovcima na blagdanu zaziva Duha Svetoga, u
jednom momentu pošao sam prema školi i doviknuo majci: ‘Ja se
gren (idem) zapisat’. A mama: ‘Ma ti si još premlad! – već tada,
kao dječak od pet godina, slutio je da će njegov život biti
povezan s Crkvom.
– Stasao sam i odrastao u Rijeci kod tete koja je preuzela brigu
o meni, i u tim godinama u meni se oblikovala odluka o tome kako
bih trebao živjeti – nastavio je fra Bonaventura.
Priča kako se, kada mu je bilo deset godina, javio časnim
sestrama u Rijeci sa željom da postane ministrant. Odbile su ga,
rekavši mu da je premlad. Godinu poslije otišao je franjevcima na
Trsat i tadašnjem gvardijanu kazao da im se želi pridružiti.
Sretan je, istaknuo je, što su mu omogućili školovanje.
– Bio sam izabran među mladićima jer sam se isticao znanjem,
željom i voljom. Imao sam veliku volju učiti i želju biti
fratrom. Teško je i lagano biti fratar. Nećeš se ženiti, imati
seksualnih želja, biti ćeš na raspolaganju za svaki posao na koji
te stave… Ja sam uživao u svakom trenutku, govori, prisjećajući
se kako je žarko molio na grobu svog profesora
Bonaventure Ćuka da upravo on ponese to ime.
Prema franjevačkim pravilima, u jednoj provinciji nisu se smjela
ponoviti dva ista imena. Gvardijan je u posljednji tren pristao
na ime Bonaventura. Fra Duda doista je postao vrhunskim teologom,
a na zagrebačkom Katoličkom bogoslovnom fakultetu tijekom godina
predavao je čak 10 kolegija.
Tijekom njegova života izmijenilo se osam papa.
– Možda su najljepša definicija papinske službe riječi Ivana
XXIII.: ‘Moja je obitelj cijeli svijet, na sve ljude mislim, za
sve njih se molim’ – objašnjava fra Bonaventura.
Šetao bi Mirogojem i uživao u tišini
Rado je govorio o tri značenja riječi crkva. Voljujuća, to je ova
na zemlji, gdje su vjernici to bolji što se više ‘bore’ da u
sklopu svoga života ostvare suživot s Kristom. Trpeća crkva na
ovoj zemlji, to je onaj njezin dio koji je vjeran Kristu, unatoč
progonu i mučeništvu, a na drugom svijetu to su duše u čistilištu
dok ne prijeđu u slavnu Crkvu.
Crkva spašena, to su svi spašeni vjernici u vječnom životu.
– Crkva ne izuzima svoga vjernika iz društva, nego mu potpomaže –
kazao je.
Fra Bonaventura je bio poznat propovjednik. Propovijedao je u
malim zajednicama i na velikim skupovima, a najčešće u svojoj
maloj crkvi sv. Franje na Kaptolu. Ustajao bi u 5.30 kako bi
sudjelovao u zajedničkoj molitvi, a najradije bi šetao Mirogojem
gdje bi uživao u miru i tišini.
– Evo, franjevac sam od svoje sedamnaeste godine, zavolio sam
franjevački red, ali volim služiti ne samo vjernicima nego i svim
ljudima koji me vrlo često traže. Ljudi me vole – kazao nam je s
ponosom. Nikada nije mislio da će doživjeti toliko godina pa s
mirom u srcu, istaknuo je tada, čeka svoj susret s Bogom u
vječnosti, pišu 24 sata.