Za Belu nedjelju ostao je upamćen običaj sestrenja, kad su djevojke jedna drugoj potvrđivale prijateljstvo do smrti, uz riječi 'Sestra, nevesta, za naveke sestra'.
Vuzmenka, uskrsni krijes visok i po desetak metara, na
Veliku subotu pali se u gotovo svim većim međimurskim
selima.
Granje preostalo od čišćenja šuma i okućnica dovozilo se tijekom
veljače, ožujka i travnja na hrpu i navečer uoči Uskrsa oko
vuzmenke okupljaju se mještani. Na žaru se peku jaja, pije se
vino, a druženje se zna otegnuti kasno u noć.
– Uskrsno vrijeme nije bilo samo ono u Velikom tjednu, nego od
Pepelnice do Bele nedelje. Posebno fascinira Cvjetnica, kad se u
crkvu na blagoslov nosi svežanj grančica. Danas je moderno nositi
maslinove grančice, ali trebalo bi to biti bilje iz našeg kraja,
autohtono, poput drijena – kaže Božena
Hajdarović, umirovljena profesorica iz Nedelišća.
Taj buket nazivao se i presmec, bresmec, puška… Nakon
blagoslova čuvao se u kući radi zaštite od bolesti i zla. U
subotu uoči Cvjetnice u najljepšu se zdjelu ulila voda u kojoj se
namakalo cvijeće ubrano u dvorištu, poput jaglaca, jorgovana i
ljubičica.
– Na samu Cvjetnicu u toj se vodi umivalo jer se vjerovalo da to
koristi mladim ženama za ljepši ten i zdrave oči. Običaji Velikog
tjedna završavaju s Velikom subotom kad se sve priprema za Uskrs.
Ljudi su nekad doista postili svih 40 dana Korizme i bili su već
željni jela. Tijekom cijelog tjedna obavljalo se veliko čišćenje
kuće i dvorišta, a na Veliku subotu kuhale su se kobasice, šunke
i pripremale pisanice. U nedjelju ujutro, na Uskrs, hrana se
nosila u crkvu na blagoslov – objašnjava.
To su radile najčešće žene koje su hranu nosile u cekerima od
kukuruzovine ili košarama ispletenima od vrbove šibe.
Pekli su se i pereci. Na stolu je morao biti stolnjak, a sve
ostale mrvice trebalo je pažljivo pokupiti i spaliti. Za
Međimurje je, napominje Hajdarović, specifična črna međimurska
pisanica koja se radila isključivo od tvrdo kuhanih jaja.
– Ne na onakvima kakva danas jedemo, već na onima koja su se
kuhala najmanje pola sata. To je bio trajni proizvod. Imam
pisanice iz 2000. godine, kad sam ih počela izrađivati. Skuhaju
se jajčeka, od pčelinjeg voska izradi se motiv, u pravilu cvijeće
koje nas okružuje, kao što su visibaba, kličnec, sunovrat,
fijolica, jaglac… Nakon toga oboje se krep-papirom, ponovno se
premazuju voskom i boje crnom bojom za tkanine. Na kraju se uzme
krpica i obriše jaje na kojem se lijepo vide naslikani motivi.
Obično uz sličicu ide i neka poruka, na primjer dragoj sestri,
kumi ili dečku… Zna pisati ‘Ovo jaje na dar se daje’, a meni je
osobno najdraža poruka ‘Misli odu, snovi ostaju’ – kaže Božena
Hajdarović.
Za Belu nedjelju ostao je upamćen običaj sestrenja, kad su
djevojke jedna drugoj potvrđivale prijateljstvo do smrti, uz
riječi ‘Sestra, nevesta, za naveke sestra’.