Na Draškovićev poticaj, 13 godina nakon prve lože u Glini, i Varaždin dobiva svoju ložu nazvanu 'Savršeni savez' kao i istoimena francuska vojna loža.
Masonstvo u Hrvata započeto u njemačkim zemljama kada su pojedini
ugledni Hrvati postajali članovi njemačkih loža. Grof
Sigismund Gondola (Gundulić) bio je 1742. jedan
od utemeljitelja bečke lože ‘Zu den drei Kanonen’, a njezin
starješina postao je dvije godine poslije. U istu ložu primljen
je, kada i Gondola, i grof Kažimir Drašković. No
trebalo je proći 17 godina da slobodno zidarstvo iz Beča i
Njemačke stigne na hrvatsko tlo.
Premda se ne mogu složiti oko godine utemeljenja, svi autori koji
su se bavili ovim područjem suglasni su oko jednog: da je prva
slobodnozidarska loža utemeljena u Glini. Pa
ipak, posljednjih se godina češće spominje 1759. godina, a bilo
je to doba usred Sedmogodišnjeg rata u čijim uzrocima i
posljedicama valja tražiti početke slobodnog zidarstva u
Hrvatskoj.
Kako u knjizi ‘Mudrost’ navodi autor Branko Šömen, vjeruje se da
su hrvatski časnici kao ratni zarobljenici ušli u jednu francusku
vojnu ložu koja se zvala ‘Savršeni savez’ (‘La Parfaite Union’).
Vojni časnici austrijske vojske bili su zatočeni u pruskom gradu
tvrđavi Magdeburgu i tamo su ih francuski slobodni zidari uveli u
bratstvo.
Pojedini viši časnici dobivali su dozvolu da jedanput tjedno
odlaze iz logora u grad po namirnice, ali i predmete koje su
rabili za rad u loži; kupovali su kožu za pravljenje pregača.
Jedna grupa tih časnika prenijela je slobodnozidarski duh u
Glinu, gdje su počeli raditi pod ‘otvorenim nebom’ i pod novim
imenom ‘Ratno prijateljstvo’ kao sjećanje na slobodnozidarska
prijateljstva stečena u ratu i zarobljeništvu kada su se morali
međusobno pomagati ako su željeli preživjeti.
– Već nam ime kazuje da su ložu osnovala braća koja su tijekom
rata bila sklopila savez prijateljstva – zabilježio je naš
najvažniji kroničar slobodnozidarstva u Hrvatskoj do Prvog
svjetskog rata i ravnatelj Zemaljskog arhiva u Zagrebu dr.
Ivan pl. Bojničić.
Nakon što je u glinsku ložu, deset godina nakon osnivanja, ušao
Ivan grof Drašković – najzaslužniji za pojavu
organiziranoga slobodnog zidarstva u Hrvatskoj – pretvorio ju je
u jednu od ‘najatraktivnijih u zemlji, imajući kao članove mnoge
istaknute i utjecajne ljude. Smještena u gradu s 1600 stanovnika,
s jednom srednjom školom za dječake i školom za djevojke, tada
dva važna statusna simbola, između rijeke Save i Une, Prva
pogranična pukovnija bila je glavnim izvorom kandidata’.
Podaci o prvoj slobodnozidarskoj loži u Glini skromni su. Uz
starješinu Draškovića, jednog od otaca hrvatskih slobodnih
zidara, među članovima su bili i brojni plemići i časnici, poput
grofa Franje Jelačića Bužimskog ili baruna
Filipa Kneževića, a ritual se izvodio na
francuskom jeziku, kasnije na latinskom. Ova je loža djelovala 36
godina, sve do zabrane slobodnog zidarstva u Habsburškoj
Monarhiji.
No na Draškovićev poticaj, 13 godina nakon prve lože u Glini, i
Varaždin dobiva svoju ložu nazvanu ‘Savršeni
savez’ kao i istoimena francuska vojna loža, no nakon dvije
godine rada preimenovana je u ložu ‘Sloboda’. Postala je poznata
po svojoj ustrajnosti, po trajnom priljevu slobodnih zidara.
U 13 godina djelovanja nikada nije imala brojno članstvo jer je
pri primanju novih članova bila iznimno rigorozna, no bila je
rasadnik članova koji su ulazili u ložu iz profanog svijeta i
odlazili u lože širiti slobodnozidarske zamisli i u drugim
gradovima Hrvatske, a jezgru su predstavljali državni činovnici,
prvi hrvatski znanstvenici i sveučilišni profesori, crkveni
dostojanstvenici.
Samo godinu dana nakon Varaždina, 1773. i Zagreb
je, u to doba sveučilišno središte južnog dijela Hrvatske, dobio
ložu ‘Razboritost’ (‘Prudentia’). Jedna za drugom, usidrene
bivaju lože na liniji Varaždin – Križevci – Zagreb – Karlovac –
Otočac – Glina – Osijek. No osamdesetih godina 18. stoljeća
habsburški vladar želio je polako smanjiti prosvjetiteljski
utjecaj i političku moć slobodnih zidara koji su u samo nekoliko
desetljeća svog djelovanja u monarhiji počeli voditi vlastitu
politiku, a najviše su utjecali na reformu školstva, sudstva i
procvat kulture.
Možda je i zbog toga tada već veliki majstor pokrajinske lože
Ugarske i Hrvatske Ivan grof Drašković počeo gasiti lože u svojoj
obedijenciji, a istodobno je omogućio rad tim ložama pod novim
imenima. Tako je i zagrebačka loža ‘Razboritost’ dobila novo ime
‘Mudrost’, a varaždinska loža ‘Sloboda’ postala je
‘Opreznost’.
– U oba primjera naslovi loža nisu bili samo simbolički nego su
otkrivali slobodnozidarski stupanj lukavosti, prkosa i ponosa –
piše Branko Šömen. Na pečatu zagrebačke lože ‘Mudrost’ vidljivi
su temeljni simboli slobodnog zidarstva – kutnik, šestar, čekić,
zidarska žlica, ljudska lubanja i zmija. Pečat prikazuje žensku
figuru zagledanu u zrcalo, a geslo lože jest: ‘Mudrost je veća od
sudbine.’
Loža je djelovala 13 godina, sve do 1786. u zgradi koja još
uvijek stoji u Vlaškoj ulici i pobuđuje maštu profanog svijeta –
kako se naziva one koji nisu članovi masonskog bratstva. Broj
loža u Hrvatskoj iz godine u godinu je rastao.
U dvorcu Brezovica u listopadu 1777. sastali su
se članovi četiriju loža (glinske, zagrebačke, varaždinske i
križevačke) i proglasili nezavisnost nove hrvatske Velike lože te
su istodobno usvojili novu konstituciju i zajednički ritual, a za
prvog velikog majstora izabran je grof Ivan
Drašković koji je u sve lože uveo svoju konstituciju i
rituale, poznate kao Draškovićeva opservancija. Rad u loži bio je
na latinskom, poslije na njemačkom jeziku. U organizaciju su
primani samo ‘dobri i zdravi’ kandidati u dobi od 20 do 50
godina.
– Kvaliteta kandidata za ulazak u ložu bio je odlučujući kriterij
pri njihovu izboru: morao je to biti čovjek bez predrasuda, uman,
ispravan, nesklon tiraniji, ženama i prevrtljivosti. Tek nakon
dva uzastopna razdoblja od po šest mjeseci budnog praćenja,
promatranja takav čovjek mogao je biti i primljen – navodi Zoran
D. Nenezić u knjizi ‘Masoni u Jugoslaviji 1764. – 1980.’
U ložama su, uz hrvatske plemiće i oficire, radili i
prosvjetitelji onog vremena, kao što su Adalbert Adam
Barić i Nikola Škrlec, ali i
predstavnici Crkve poput biskupa Josipa Galjufa
i, dakako, Maksimilijana Vrhovca. Bio je
atipičan biskup: za razliku od većine klera, bio je slobodni
zidar, jakobinac, prikriveni protivnik Habsburgovaca, a privatno
se družio s ateistima, revolucionarima i pobornicima
prosvjetiteljstva. I osobno bogat, zauvijek je promijenio izgled
Zagreba kad je započeo uređivanje današnjeg Maksimira, a više od
četrdeset godina uspješno je balansirao između privatne sklonosti
idejama masonerije i visokog položaja u Crkvi i monarhiji.
Masoni nisu negirali postojanje Boga, ali u svjetonazoru 18.
stoljeća bili su antiklerikalni i liberalni, a pristupali su im
plemići, časnici, trgovci, suci i dio svećenstva. Slobodno
zidarstvo kao institucija u Hrvatskoj, od pojave prvih loža do
zamiranja i konačne zabrane (1795.), okupljalo je raznolike ljude
što se tiče staleške pripadnosti, ali to su bila mjesta gdje su
se formulirali jedinstveni, slobodnozidarski ciljevi, koji nisu
ostajali samo na programskom utemeljivanju. Zahvaljujući
Draškovićevoj opservanciji i samostalnoj hrvatskoj-ugarskoj
Velikoj loži, slobodno je zidarstvo u hrvatskim krajevima
artikuliralo i antifeudalne i nacionalne zahtjeve, čime je
stvorilo ogorčene protivnike u plemićkim slojevima.
Kako je svojim djelovanjem slobodno zidarstvo u Hrvatskoj išlo
ispred zahtjeva vremena, tako je, stiješnjeno stegama zaostalosti
i progonima ugroženih, a još uvijek vladajućih krugova, moralo i
završiti prije vremena.
– Hrvatski slobodni zidari u 18. stoljeću svojim su djelovanjem
dijelom pripremili teren za nastajanje ilirskog pokreta, kao i
onih ideja koje su nosili biskup Strossmayer i toliko drugih koji
su težili jugoslavenskom ujedinjenju. U tome se ogleda važnost
hrvatskih slobodnih zidara – piše Zoran D. Nenezić. Od 1796.,
kada je slobodno zidarstvo zabranjeno u Austriji i Ugarskoj, ne
nalazimo više loža ni u Hrvatskoj.
Ali one se ponovno javljaju u vrijeme Napoleonovih ratova
početkom 19. stoljeća, mahom u Dalmaciji – u Zadru, Splitu,
Dubrovniku i Šibeniku – gdje su utemeljili bili francuski časnici
i službenici, no nakon odlaska Napoleonove vojske masoni ponovno
nestaju sa scene. Povratkom habsburške vlasti 1813. lože su
ponovno bile zabranjene, a obnovljene su 1870-ih. Tada je u Sisku
bio osnovan masonski klub ‘Vjenčić’ (1870.) i loža ‘Ljubav
bližnjega’ (‘Zur Nächstenliebe’, 1872.), a u Zagrebu ‘Hrvatska
vila’ (1892.), prva loža koja se u svojem radu služila hrvatskim
jezikom.
Masonstvo se širilo posebno u velikim gradovima, a učlanjivanje u
ložu često je omogućavalo u predratnoj Jugoslaviji uspinjanje
hijerarhijskom ljestvicom sve do vrhova društva. No kako je u
sklopu tih općih principa potpomaganja krupne buržoazije slobodno
zidarstvo (osobito kod pripadnika liberalne inteligencije)
izražavalo i neke antiklerikalne i kozmopolitske tendencije,
Katolička Crkva istupala je protiv takve ideologije.
Tijekom povijesti bio je to njihov usud otkako su 1735. papa
Klement XII. i Leo XIII. na
njih bacili anatemu, dok Codex iuris canonici 1917. određuje u
svom kanonu ekskomunikaciju ipso facto za sve masone, baš kao što
će ih desetljećima kasnije zabranjivati i progoniti nacisti i
ustaše.
Do I. svjetskog rata sve hrvatske lože bile su u sastavu Velike
lože Ugarske, no 1914. otpočeo je u Europi rat kakav do tada nije
viđen. Među europskim zidarima nestalo je bratstva i ljubavi,
pojavili su se šovinizam i nesnošljivost. Slobodnozidarski
kozmopoliti, navodi Branko Šömen u knjizi ‘Mudrost’, lišeni svake
političke akcije, uplašeni svjetskim događajima i domaćom
nepovjerljivosti, otišli su iz svojih hramova, zatvorili su
radionice i povukli se u privatnost.