Tomica Letina zaljubljenik je u sport i Ludbreg, a iako je već pet godina u mirovini, ovaj 70-godišnjak ne miruje ni dana.
Ovog umirovljenog učitelja tjelesne i zdravstvene kulture,
fotografa, kroničara i promotora Ludbrega poznaju sve generacije,
a za svoj rad primio je brojne nagrade među kojima se ističe
nagrada grada Ludbrega za životno djelo, a prvo priznanje primio
je davne 1982. godine.
Tomica Letina zaljubljenik je u sport i Ludbreg,
a iako je već pet godina u mirovini, ovaj 70-godišnjak ne miruje
ni dana.
Njegov životopis i dostignuća bogati su kao životopisi tri ili
četiri ‘normalna’ čovjeka pa je teško i sve pobrojati. Ipak,
ističu se 43 godine rada u Osnovnoj školi Ludbreg, kao i njegova
ljubav prema fotografiji i Ludbregu.
Školski dani
Tomica je u školi radio do 2014. godine kada je sa napunjenih 65
godina otišao u zasluženu mirovinu.
U 43 godine rada, upoznao je i odgajao brojnu djecu, a ponosan je
što je tako mala škola uvijek imala odlične sportske rezultate.
– Iako smo mali grad i mala škola uvijek je bilo talentirane
djece i odličnih sportaša. Posebno mi je drago da je upravo
zadnja godina mog rada bila izuzetno uspješna pa smo bili prvi u
gotovo svim sportovima u županiji. Prvi u ženskoj košarci,
badmintonu, atletici. Rukometaši su čak bili drugi na državnom
natjecanju. To je bila nekakva nagrada i priznanje za sve godine.
U tim svim godinama rada moram spomenuti i školu plivanja koju
sam vodio 20-ak godina i to je poseban doživljaj kada vidiš
dijete koje uspije prebroditi strah i kada ga naučiš plivati –
prisjeća se Tomica najdražih uspomena.
Iako u mirovini, ovaj učitelj svakodnevno vježba, vozi bicikl i
šeta, a još uvijek bez problema izvodi većinu vježbi koje se ni
duplo mlađi ne bi usudili izvoditi. Osim toga prati i sve
aktualne događaje pa nam je dao i svoje mišljenje o štrajku
učitelja i situaciji u školstvu.
– Što se tiče današnje situacije apsolutno podržavam ovaj štrajk
koji je bio jer učitelji su oduvijek bili na niskim granama. Mi
nismo u naše vrijeme štrajkali iako su i tad bile male plaće, ali
danas su jednostavno troškovi života puno viši. Mi nismo imali
automobile, mobitele i slično na što se danas troši puno novaca –
rekao je.
‘Premalo je dva puta tjedno imati tjelesni’
Posebno se osvrnuo i na status tjelesne i zdravstvene kulture u
školama.
– Moram reći ono što mi smeta, a to je da je zaista premalo dva
puta tjedno imati tjelesni. Djeca na tom satu efektivno vježbaju
20-ak minuta jer se presvlače, pa se moraju zagrijati i na kraju
ih moraš i ranije pustiti da ne kasne na idući sat jer je to onda
problem. Plus, u programu je apsolutno sve. Nogomet, košarka,
rukomet, gimnastika, plesovi… To je nemoguće. Ne mogu svi sve i
treba djecu usmjeravati na ono što su zainteresirani. Znam da
nije moguće ni uvesti svakodnevno, ali tri puta tjedno je
minimalno. Ovako napreduju jedino djeca koja se pokraj škole bave
sportom. Svi ostali padaju i većinom su u osmom razredu gori nego
u petom što je strašno – zaključuje ovaj učitelj.
‘Posjedujem gotovo terabajt podataka’
Osim dugogodišnjeg rada u školi, Tomica se bavi i fotografijom i
videom te je jedan od najvećih promotora Ludbrega.
– Sa fotografijom sam počeo u prvom razredu srednje škole, a čak
sam kasnije u kupaonici napravio cijeli fotolaboratorij. Sve te
filmove i fotografije sam pospremao, a kasnije kada su stigla
računala, sve sam naučio sam i digitalizirao. Tako danas imam
gotovo terabajt podataka – prisjetio se početaka Tomica.
Uz autorske fotografije, Tomica skuplja i stare fotografije od
Ludbrežana koje bi vjerojatno završile u smeću, a ustvari imaju
ogromnu vrijednost. Tako ima fotografija Ludbrega iz 30-ih
godina, a čak je našao i razglednicu iz 19. stoljeća koja je
oslikana rukom.
Osim fotografija, Tomica se bavio i video snimanjem pa tako u
njegovoj arhivi stoje i prvi školski nastupi Tomislava
Mužeka, kao i prva natjecanja zlatne olimpijke
Sare Kolak. Danas je Tomica vrlo aktivan na
društvenim mrežama: ima svoj Youtube kanal, a na Google Maps
je dosegao najvišu razinu lokalnog vodiča postavivši tamo skoro
20 tisuća fotografija koje su pregledane više od 20 milijuna
puta.
‘Za fotografiju sam se popeo na vrh tornja’
Tomica mnoge stare fotografije koje posjeduje proba replicirati,
a zbog dobre fotografije nije se problem popeti i na crkveni
toranj ili na toranj radio Ludbrega.
– Kad sam išao na toranj radio Ludbrega na vrhu sam i zapeo jer
je bio mali otvor pa razderao pola rukava. Dobro da se nije
dogodilo i nešto gore. Ali kad se napravi fotografija ili video
pa to netko prepozna, gleda i komentira sve se nekako isplati.
Javljaju mi se i Ludbrežani sa svih strana svijeta, pa kažu da
vole gledati slike Ludbrega, jer iako ih dugo nema tu, ipak ih
nešto vuče i onda se kroz te slike prisjete kako je to izgledalo,
a na ovim novima vide kakvo je trenutno stanje – objasnio nam je
Tomica.
O svim anegdotama i doživljajima iz života ovog čovjeka mogli bi
napisati i knjigu, no njegova najveća vrijednost leži u brojnim
generacijama Ludbrežana koje su uz ovog neumornog učitelja
naučile plivati, trčati, skakati i voljeti svoj grad.