Bio je osoba koja povezuje i spaja ljude, nikad nije razdvajao, radio razlike ili razdor među ljudima, pomogao je svakome i uvijek kada je mogao. Bio je, u prvom redu, uvijek čovjek.
U ponedjeljak navečer sve nas je zadesila i šokirala vijest da je
u 61. godini preminuo Goran
Mihalić. Umirovljeni general-bojnik, ratni zapovjednik
specijalne postrojbe Roda, predsjednik istoimene
veteranske udruge.
Goran Mihalić bio je osoba koja je uvelike obilježila put te
slavne ratne postrojbe, kako onaj ratni tako i poratni, ali i
društvenu scenu Varaždinskih Toplica i
Varaždina.
Gorana Mihalića upoznao sam uz nogomet, tadašnji Varteks, naravno
u Contri. Bili smo u zajedničkom nogometnom društvu i tako u
nekoliko navrata. I tek nakon nekog vremena, i podosta nogometnih
razgovora, netko mi je spomenuo da je on umirovljeni general.
Moram priznati da sam se nemalo iznenadio kada sam to čuo za ovog
nogometnog zaljubljenika, običnog, jednostavnog, malog čovjeka
punog životne radosti.
Bio je to prvi general kojeg sam upoznao, a generale sam uvijek
zamišljao kao visoke, stasite, zamišljene, pa čak i komplicirane,
pomalo umišljene tipove koji u sebi nose i čuvaju svoje svjetove.
Miha nije bio taj tip, a meni na prvu nije opće djelovao niti kao
‘fajter’.
No upravo takvi ljudi su obranili Hrvatsku 1991. godine, a i
Miha, odnosno Meho, kako ga još zovu, ponajviše u topličkom
kraju, odakle potječe i kojeg nikad nije zanijekao niti
zaboravio, tada je osjetio da se mora uključiti. Iako je kod kuće
imao malu djecu, obukao je uniformu i prošao sva najteža
ratišta sa svojim Rodama.
Goran Mihalić rođen je 18. veljače 1959. godine u
Varaždinskim Toplicama u brojnoj obitelji Mihalić. Osnovnu
školu pohađa u Varaždinskim Toplicama, srednju u Varaždinu i
Zagrebu gdje se i zapošljava u tadašnjem MUP-u kao
specijalac. 1983. godine upisuje i Višu školu unutrašnjih
poslova, a nakon otvaranja i Fakultet kriminalistike.
Radio je u Policijskoj postaji Čakovec, kao zapovjednik ispostave
Donji Kraljevec. Početkom 1991. godine odlazi natrag u MUP RH-a,
na radno mjesto pomoćnika zapovjednika Antiterorističke jedinice
MUP-a RH-a ‘Sljeme’ gdje sudjeluje u akcijama u Pakracu,
kao i u akciji ‘Krvavi Uskrs’ na Plitvičkim jezerima.
Kasnije se vraća u Varaždin, gdje kreće njegov ratni put s
Rodama, s kojima je obišao gotovo sva ratiše. Tijekom 1993.
godine bio je ranjen tijekom operacije
Maslenica, jedne od ključnih operacija u Domovinskom
ratu, ujedno i jedne od najtežih za varaždinske Rode.
Za svoj ratni put stekao je i brojna odlikovanja i priznanja, a
posebno se ističu odlikovanja kojima ga je odlikovao predsjednik
Franjo Tuđman (Red Nikole Šubića Zrinskog, Red
Hrvatskog Trolista, Red Hrvatskog Križa, Medalje ‘Bljesak’ i
‘Oluja’, Spomenica domovinske zahvalnosti, Spomenica Domovinskog
rata ’90. – ’92.).
Unatoč tome, nije volio pretjerano pričati o ratu, a već po
završetku ratnih operacija posvetio se radu u udruzi, u
‘mirnodopskim’ aktivnostima. Jednako kao i u borbi predvodio je
svoje dečke i u svim ostalim aktivnostima, svjestan da se samo
tako mogu nositi sa svim nedaćama koje su posljedica strašnih
ratnih epizoda. Boljitak i budućnost bile su mu uvijek važnije od
prošlosti.
Kao i u ratu specijalna postrojba Rode bila je jedna od
najaktivnijh i u miru, za primjer svima drugima, uvijek prvi,
najbolji, uvijek u tišini, kao što bi pravi ‘specijalci’ i
trebali biti. Zasluge za to možda ima upravo i zapovjednik,
odnosno predsjednik udruge. Iako bi sad da ovo čita, rekao nešto
u stilu.
– Ma daj pusti Marko, kaj to pišeš, nisam ja bitan. Ne radim to
radi sebe.
Bio je aktivan i u HDZ-u, vjeran tradicionalnim obiteljskim
vrijednostima, ali jednako tako, nikad nacionalist, nikad osoba
koja prisvaja povlastice i privilegije. Nije to bio on. Miha
jednostavno nije bio taj tip.
Bio je osoba koja povezuje i spaja ljude, nikad nije razdvajao,
radio razlike ili razdor među ljudima, pomogao je svakome i
uvijek kada je mogao. Bio je, u prvom redu, uvijek
čovjek.
On sam je bio pasionirani ‘sportaš’, ponajprije zaljubljenik u
nogomet. Bio je navijač topličke Mladosti,
obožavao je Liverpool, pratio i
Dinamo i brojne druge klubove, a na
Varteksu nije propustio praktični niti jednu
utakmicu. Nerijetko i prijateljske utakmice i treninge. I tako je
ostalo do dana današnjeg.
Tu je i igrao nogomet, pa kasnije nešto u dvorani na Gospodarskoj
školi, ponedjeljkom i četvrtkom. Osnivanjem TTS-a ekipa se
preselila u novootvoreni centar. I tu je na ‘haklu’, iako jedan
od najstarijih u ekipi, koju su činili i neki bivši profesionalni
nogometaši, bio među najredovitijima. Kao i u ratu, tako i
poslije u životu – prvi, dosljedan, i uvijek u tišini.
Nažalost, iza Gorana Mihalića ostat će velika tišina i praznina,
posebice za one koji su ga poznavali, a ponajviše suprugu
Mariju, kćer Valeriju, sina
Vjerana, zeta Branka, unuku
Maru, s kojom je znao šetati satima, kao i za
brojnu rodbinu.
Uvijek prvi, dosljedan i u tišini, bez puno nepotrebne buke,
takav bi trebao biti svaki pravi general i zapovjednik. Goran
Mihalić, odnosno Miha, odnosno Meho, bio je sve to, ali prije
svega čovjek, i kao takav pravi uzor.
Dragi Miha, laka ti zemlja, čuvali te anđeli.
Sprovod Gorana Mihalića bit će u petak, 27.
prosinca, na Varaždinskom groblju u 14
sati.