Ono što je nekome odlazak na plac ili na kavu, Dejanu Buderu je odlazak na Ivanščicu. Nije prvi put da pišemo o njemu. Još 2016. godine postigao je nesvakidašnji rekord – tijekom te godine popeo se na najviši vrh u našemu kraju – koji se nalazi na 1061 metar nadmorske visine – čak 255 puta!
> PLANINARSKI AS Dejan Buder na Ivanščicu se u prošloj godini popeo čak 255 puta!
No tu nije stao. Već sljedeće godine ‘podebljao’ je poprilično tu brojku i završio 2017. sa čak 321 usponom! I najiskusniji planinari sa ‘slonovskim’ pamćenjem ne mogu se sjetiti je li itko ikada postigao nešto takvo.
U sjećanju ostaje tek legendarni Milan Cahun, koji je po Ivanščici i hodao i trčao, i bilježio je navodno 200-tinjak uspona godišnje. Danas poznata utrka od Ivanca do vrha Ivanščice nosi upravo njegovo ime.
– Ne radim pa imam vremena – lakonski objašnjava Dejan Buder svoje postignuće od 576 uspona na vrh Ivanščice u dvije godine!
No on ipak nije klasični Spartanac pa iz njega ne treba izvlačiti riječi, lakonsko mu je samo prvo objašnjenje. Društven je, pričljiv i susretljiv.
Svoju priču trebao mi je ispričati tijekom zajedničkog uspona na Ivanščicu, no dan prije našega pohoda – slomio je rebro! I to, a gdje bi drugdje, spuštajući se sa ‘svoje’ planine.
Osjećao sam se pomalo odgovornim za ovu njegovu ozljedu, poput donosioca nesreće, i pitao sam se kako se ‘slučajnost’ odigrala, eto, baš sada.
– Bilo je pitanje vremena, to mi je i doktorica rekla – objašnjava Dejan zakonom velikih brojeva to što mu se dogodilo.
Ozljeda će mu svakako onemogućiti da i ove godine prebaci vlastiti rekord, no kaže da zapravo ove godine i nije imao namjeru ‘ganjati brojku’.
– Prijašnjih godina me povuklo upravo to. Volim hodati, planinarim otkad znam za sebe, no u trenutku kad je broj uspona bio sve veći i veći, počeo sam planinarenju pristupati i kroz te brojke i pokušao ih nadmašiti. Onda te ljudi pitaju na koliko si trenutno pa te i to motivira za dalje. Pa kreneš ponekad i dva puta dnevno gore, ponekad i tri puta. Često se zna dogoditi da se vratim nakon jutarnjeg planinarenja pa mi se popodne netko javi da bi gore, a nije mu ugodno samome po mraku, pa krenemo zajedno – objašnjava Buder kako izgleda ‘recept za uspjeh’.
A sve to bilo bi i lakše, kaže, da 60 dana godišnje ne provede na Ormoškom jezeru.
– Bavim se ribičijom i ta dva mjeseca onda moram nadomjestiti time da na Ivanščicu neke dane idem i više puta.
To što Dejan ne radi pa ima vremena za planinarenje nije, naravno, dovoljno za popeti se 321 put godišnje na Ivanščicu.
– Nečim se moram baviti, nisam u stanju dugo biti doma i ne kretati se. Ne pijem, ne pušim, ne hodam po krčmama. Više volim po bregima hodati. Nekad sam vozio bicikl, radio i po 10 tisuća kilometara godišnje.
Zanimljiv je cijeli životni put Dejana Budera. Ovaj neumorni sportaš i rekreativac utjelovljenje je izreke ‘kretanje je život’. A vezano uz to otkriva nam nesvakidašnji kuriozitet da je rođen – dvaput!
‘Prvi’ put rođen je 9. prosinca 1971. godine. No s 18 godina, tijekom služenja vojnog roka, doživio je tešku prometnu nesreću – automobil je njega i još šestoricu vojnika pokosio kad su se u koloni vraćali u vojarnu. Zadobio je teške ozljede i pao u komu.
– A iz kome sam se probudio točno na svoj rođendan, 9. prosinca 1989. godine. Zato zaista mogu reći da sam se dvaput rodio.
I danas osjeća posljedice tog nemilog događaja. Srećom, to ga ne sprečava u aktivnostima.
– Nakon duljeg hodanja, od oko 4 do 5 sati, osjećam u nogi smanjenu cirkulaciju. I važno je koju odjeću nosim. Većinu godine odlazim na Ivanščicu u patikama. Gojzerice oblačim tek kad ima snijega i leda – kaže Dejan.
Kad krene na svoju voljenu planinu, ne žuri previše. Kaže da mu od Prigorca preko Konja do vrha treba oko 55 minuta.
– Sjećam se jedne situacije kad sam se ‘utrkivao’ s jednom djevojkom. Ja sam išao gore svojim tempom i ona me prestigla. Bio sam natjecateljski raspoložen pa sam ja nju prestigao, kasnije opet ona mene i tako nekoliko puta. Na vrhu sam je onda pitao koliko smo brzo išli, jer nisam mjerio. Rekla mi je – 43 minute.
Penje se do vrha raznim putevima, i preko Konja, i Pionira, i Prekrižja, i Mrzljaka…
– Hodanjem bistriš misli. A i pluća su mi u dobrom stanju, nakon spirometrije liječnik mi je rekao da su mi ‘kao u vaterpolista’.
A često krene i na južne obronke i staze, prema Zagorju.
– Preko tjedna najčešće hodam sam, s društvom vikendom. Dom ionako radi samo vikendom. Od prije nekoliko godina vodi ga Berica, dosta je toga tamo napravljeno i uređeno od tada. Lijepo je gore, ljudi dolaze, a vjerujem da bi mogli još i više. Hrana je ukusna, cijene pristupačne…
U svojim putešestvijama naišao je na razne životinje koje žive u šumama Ivanščice.
– Jelena ili vepra sam vidio u životu svega pet ili šest puta, jednom oba u istom danu. Sjećam se da mi je jednom prekrasan ogroman jelen prepriječio put, dok je košuta otrčala niz brijeg. Kad je ona došla na sigurnu udaljenost, i on je krenuo za njom. Prekrasan je bio. Iako ris nije tipičan za naše krajeve, i njega sam jednom vidio. On je možda i najplašljiviji, odnosno najoprezniji. Sad ovdje ima i par divokoza, a ono što je najneobičnije je da sam na Ravnoj gori vidio alpskog kozoroga! Da, onoga iz Laškog piva!
Za kraj nam otkriva koji si je nesvakidašnji doživljaj priuštio prošloga ljeta.
– Bio je kolovoz, subota, preko dana bilo je u Ivancu više od 30 stupnjeva. Predvečer sam uzeo mrežu za spavanje i raširio je na vrhu osmatračnice i tamo spavao u vreći pod tamnim nebom, s pogledom na svjetla u dolini. Po noći su me prijatelji željeli uplašiti pa su se počeli penjati po željeznim stepenicama i roktati kao divlje svinje. Bilo mi je smiješno, naravno…
Probudio se u zoru, oko 4 sata. I dok njegov dan uobičajeno počinje usponom, ovoga puta čekalo ga je spuštanje. Po dolasku podno Ivanščice nije krenuo kući, nego se uputio na – novu planinu! Popeo se tako i na Strahinjčicu, a nakon toga još i na Ravnu goru. Nakon toga se vratio ponovo na Ivanščicu! Tamo ga je u domu, točno u 15 sati i 9 minuta, čekao grah.
Tri vrha našega kraja u jednome danu!
Priča o Dejanu Buderu možda bi trebala biti objavljena u rubrici Životni stil, jer za njega planinarenje je i život i stil. I tako to ide iz dana u dan, gore, dole, gore, dole.
U tome ga je, istina, trenutno omela ozljeda, ali već nekoliko dana nakon što je slomio rebro napravio je prve korake, odnosno mnogo ‘prvih’ koraka.
– Nisam išao do vrha, samo do visine gdje počinje snijeg i led. Trebam hodati, najgore je da doma sjedim, može se zakomplicirati i s plućima. Bez brige, pazim što radim – poručio nam je kad smo se čuli…
Nema nam druge nego povjerovati mu. Držimo mu palčeve da što prije sanira ozljedu i nastavi svoje avanture. Sad je, kaže, vrijeme i za druge planine. Ivanščicu je, bez svake sumnje, i više nego apsolvirao.
