PODRŠKA MALOJ RITI ‘Prihvatila sam donirani bubreg kao svoj, ne tuđi!’

Danka Marić Paravinja (37) iz Varaždina već 19 godina normalno živi s transplantiranim bubregom, a prije tri godine rodila je zdravog sina Mihaela. Njezini problemi s bubrezima počeli su kad je navršila devet godina, pišu 24 sata.

U trećem razredu 18. gimnazije, koju je pohađala u Zagrebu, krenula je na dijalizu u zagrebački KBC Rebro. Bili su to naporni i iscrpljujući dani za nju.

– Na dijalizu sam išla utorkom, četvrtkom i subotom. Ako bih imala nastavu popodne, onda sam dijalizu obavljala ujutro prije nastave. Bilo je to jako naporno jer je to trajalo po četiri sata, pa bih u školu dolazila umorna i iscrpljena. No profesori su imali razumijevanja za moje zdravstvene tegobe. Gradivo koje sam propuštala u to vrijeme sam morala nadoknaditi. Ispitivali bi me kad bih naučila. Imala sam sreće jer sam na dijalizu išla godinu i dva mjeseca, za razliku od drugih koji su godine proveli na dijalizi – prisjeća se srednje škole Danka.

A onda je došao dan koji joj je promijenio život.

Matura pa operacija

– Tog sam lipanjskog jutra nakon završetka 4. razreda gimnazije došla na dijalizu kao i inače. Prišla mi je liječnica i rekla da danas neću dobiti lijek za zgrušavanje krvi kako ne bi smetao kod operacije te da ne smijem ništa jesti ni piti. Četiri dana ranije imala sam maturalnu večeru i bila sam promukla. Ostavili su me odmah u bolnici i provjerili da nemam neku infekciju ili je promuklost tek posljedica tuluma. Srećom, infekcije nije bilo i meni su te večeri presadili bubreg. Nisam imala vremena ni za strah – rekla je Danka Marić Paravinja za 24 sata.

Danas je zaposlena kao psihologinja u Centru za socijalnu skrb u Varaždinu, u kojem živi već deset godina.

Njezina operacija trajala je oko dva i pol sata, a darivatelj je bio mladić od 26 godina s Visa koji je stradao u prometnoj nesreći. Kaže da bi idealan darivatelj bio jednojajčani blizanac jer u tom slučaju bi organi bili potpuno konpatibilni i ne bi trebalo uzimati lijekove protiv odbacivanja.

– Moj oporavak nakon operacije je trajao nekoliko mjeseci. Na jesen sam bez problema krenula na fakultet. Tek kad sam se oporavila, osjetila sam razliku i što znači biti zdrav. Imala sam puno više energije, nisam ostajala bez daha prilikom penjanja stubištem.

Rizična trudnoća

A onda je prije tri godine došao još jedan dan koji joj je promijenio život.

– Tad sam rodila zdravog sina Mihaela. Iako su me zbog transplantacije vodili kao rizičnu trudnicu, moja trudnoća je bila kao iz bajke, bez ikakvih problema. Jedino sam bila slabokrvna, pa mi je liječnica preporučila da me porode u 38. tjednu carskim rezom. Dijete nisam dojila jer svakodnevno uzimam terapiju protiv odbacivanja organa, i tako ću cijeli život, a to bi putem mlijeka štetilo djetetu. U posteljici je beba zaštićena od toga – kaže mlada majka Danka.

Svom suprugu o transplantaciji bubrega je ispričala nakon što su mjesec dana izlazili. Rekao joj je tada da je to sve normalno.

‘Prihvati ga kao svog’

Danka mora čuvati zdravlje i paziti se više nego ljudi koji nemaju transplantirane organe. Osjetljivija je na prehlade, ne bi smjela dizati teže predmete, a u svemu joj pomaže suprug, koji također pazi na nju i pomaže joj u svemu.

– Kad je Mihael imao tri mjeseca, dobila sam urinoinfekciju i provela oko dva tjedna u bolnici. Suprug se lijepo brinuo o njemu, hranio ga, mijenjao pelene, kupao, slikao i slao mi slike u bolnicu. Jako je važno paziti na sebe i svoje zdravlje. Sebe treba staviti na prvo mjesto i to nije sebičnost. Čak i tijekom vožnje u zrakoplovu, a u slučaju potrebe, osoblje aviona kaže da treba prvo sebi staviti masku a onda djetetu. Kako ćemo pomoći djetetu ili drugima ako se mi onesvijestimo? – priča nam Danka.

Ključno je, tvrdi, bilo prihvaćanje novog organa kao da je vlastiti.

– Kad sam dobila bubreg, shvatila sam da ne smijem razmišljati kao da to nije moj organ. Prihvatila sam ga kao svojeg. Dva mjeseca sam to trenirala i ponavljala si i na kraju ga normalno prihvatila kao svojeg. Više nisam time opterećena. Isto bih savjetovala i maloj Riti – da donirano srce prihvati kao svoje, a ne kao tuđe – zaključila je Danka za 24 sata.

Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite nam na mail info@varazdinski.hr ili putem forme Pošalji vijest
Komentari
Najnovije