Nije lako ostati strogo profesionalan kada dođe netko
od kolega s kojima sam radila, ističe Božena
Kapitarić
Najbolja sestra radi s najtežim bolesnicima, a stresa se rješava
pješačenjem, vožnjom bicikla i druženjem s prijateljima. Dvadeset
je godina članica Županijske lige za borbu protiv raka, a najviše
od svega vjeruje u cjeloživotno učenje i dobrotu u ljudima.
– Lijepo je kad vidite rezultate svojeg rada, kad vas ljudi
kojima ste pomogli spontano zagrle. Veseli me kad ozdrave i jave
se nakon puno godina jer to znači da ste dobro obavili dio svojeg
posla. Veseli me i vrijeme koje odvojim za bolesne i njihove
obitelji. Nešto za što mislite da je sitnica, kasnije se pokaže
kao velika stvar.
Težak razgovor o odlasku
Najteži su trenuci kad ste nemoćni u liječenju, kad vidite da
ljudi odlaze. Vezani ste za njih i treba ih hrabriti, a ponekad
nemate za to vremena jer drugi pacijenti čekaju. Ne može se
naučiti kako postupiti u takvim trenucima pa sami svojim
iskustvom odlučite kako ćete. Teško se suočiti s razgovorom o
smrti i odlasku, a onda i s oproštajem – kaže Božena
Kapitarić (55), glavna medicinska sestra centralne
dnevne bolnice s kemoterapijom u Županijskoj bolnici Čakovec.
Nju je udruga pacijenata ove godine proglasila najboljom
medicinskom sestrom u Hrvatskoj. A to joj je drugo priznanje. Za
najsestru izabrana je i 2012. godine, ali tada u izboru Hrvatske
udruge medicinskih sestara. Nekako u isto vrijeme s tim
priznanjem struke pogodili su je teški trenuci u privatnom
životu.
– Ta 2012. bila mi je naročito teška. Naglo je otišao otac koji
mi je bio oslonac, prijatelj i roditelj koji je ostavio
neizbrisiv trag. Mjesec dana nakon gubitka oca diplomirala sam na
stručnom studiju sestrinstva i postala diplomirana medicinska
sestra, i tu diplomu posvetila sam njemu jer znam da bi bio veoma
ponosan na mene – dodaje. Izgubila je potom i bratića s kojim je
dijelila djetinjstvo i snove.
– To su gubici s kojima se treba nositi i živjeti. Ti su ljudi
uljepšali i obogatili moj život – napominje sestra Božena, koja
pomaže najtežim bolesnicima koji su tek na početku liječenja ili
je njihovo liječenje naglo prekinuto jer se bolest razmahala.
– Teško se nositi sa sudbinama ljudi koji prolaze teška razdoblja
na putu k ozdravljenju, a neki dolaze i više godina na terapiju.
Neizbježno je vezivanje uz njih, a s nekima ponekad prolazite i
one najteže trenutke. Na takve se stvari ne možete priviknuti ili
ostati ravnodušni. Među najtežim trenucima su oni kad na
kemoterapije dođu kolege ili liječnici s kojima ste radili. Sve
je dobro kad liječenje daje rezultate, ali kad krene u lošem
smjeru, nije lako biti profesionalac.
Tada ste prijatelj, kolega. Iako je naš posao težak, lijepo mi je
raditi u timu, s kolegama s kojima dijelim svakodnevne teške i
lijepe trenutke – kaže. Prije Čakovca, u koji je došla 1994.,
radila je u bolnici u Novom Marofu, gdje joj je bilo i prvo radno
mjesto. Veliku pozornost pridaje cjeloživotnom obrazovanju bez
kojeg se ne može pratiti napredak u toj struci, a voli i dijeliti
naučeno, pa je tako za vježbe za varaždinsko veleučilište
napisala dva priručnika za bolesnike “Kemoterapija i vi” i
“Rehabilitacija počinje dijagnozom”.
Bavi se i humanitarnim radom. Gotovo 20 godina članica je
Županijske lige za borbu protiv raka, no ne voli govoriti o
ljudima kojima je pomogla.
– Njihov ponos i hrabro suočavanje s nedaćama daju mi snagu da
ustrajem. Najdraži su mi bili počeci skupljanja narcisa po
Međimurju, hvalevrijedna akcija kojoj su se priključili građani,
učenici, vrtići… Volontiram u udruzi i pomažem oko
knjigovodstva, a devet godina koordinatorica sam humanitarne
akcije “Zajedno protiv raka pjesmom, plesom i modnom revijom”.
Žene koji su oboljele od karcinoma dojke hrabro su se prošetale
pozornicom u kupaćim kostimima i vrlo sam ponosna na njih jer to
nije laka odluka – ističe. Uključila se i u akciju u kojoj je
devet žena oboljelih od karcinoma dojke ljetovalo u apartmanima u
Novom Vinodolskom. Obitelj Špalj i ove je godine odlučila svoje
apartmane ustupiti na korištenje oboljelim ženama.
– Jednoj našoj članici ispala je silikonska proteza na plaži, a
ljudi koji su se tamo zatekli vrlo su pozitivno reagirali i dali
punu podršku ženama, što me oduševilo. Među tim hrabrim lavicama
bila je i baka Regina, jedna od naših
najstarijih članica. Trenuci koje dijelim s oboljelima na radnom
mjestu i izvan njega obogaćuju me i čine boljom osobom jer iz
svega treba izvući pouke koje život čine ljepšim.
Zahvalna sam na svim lijepim trenucima jer život čine male
stvari. Torta koju dobijem iako mi nije rođendan iznenađenje je
koje me posebno gane, cvijet koji mi ostave na stolu, pismo koje
stigne… – nabraja.
Povelja Općine Vinica
Na njezin je poticaj 2008. u Čakovcu osnovan i klub koji okuplja
oboljele od raka debelog crijeva, a pokrenula je i vježbanje na
bazenima. Ove godine bila je i koordinatorica humanitarne akcije
“Cvijećem za potrebite” u rodnoj Vinici. Voli, kaže, sanjati i
vjeruje u snove.
– Ništa u životu nije slučajno. Ako dobijem priliku i uspijem je
iskoristiti, to znači da sam uspjela, a ako je ne iskoristim,
gledam na nju kao na nešto što nije ni vrijedilo – otkriva.
Stresa se rješava pješačenjem i biciklizmom, druženjem s
prijateljima, volontiranjem.
Osim zahvalnice Hrvatske udruge pacijenata koja ju je izabrala za
najsestru, ove godine primila je i zahvalnicu Hrvatske lige
protiv raka i Povelju općine Vinica.
